Kako dolazi do homoseksualnosti

Najkraća moguća definicija: homoseksualnost je rezultat poremećaja obitelji u ranom djetinjstvu. Nije nikakvo čudo što homoseksualci iskreno misle da su takvi rođeni, prevedeno “od kada znaju za sebe”. I njihove obitelji započinju (ne)funkcionirati “od kada znaju za sebe”.

Onaj koga uznemiri ova heretička izjava neka prethodno pogleda starije tekstove: “Bivši homoseksualac o svom izlasku iz homoseksualnosti”  ili  “Gayevi takvi rođeni?”- tajno snimljeni u gay baru priznaju da je to laž”  ili “Gay sinovi i njihove majke” ili  “Što je potrebno da vam djeca postanu homoseksualna”

Njihovi problemi ne započinju sa seksualnom privlačnošću, niti s bratskom uzajamnom masturbacijom, niti ulaskom u svijet stražnjica i fekalija – odnosno u ženskom slučaju uzajamnog lizanja i trljanja sa živim i neživim seksualnim nadomjestcima. Problem homoseksualnosti se okulira/ucjepljuje daleko prije ikakvih erotskih sposobnosti, u predškolskom dobu, već sa 3-5 godina.

Uostalom, da li se vi sjećate događaja dok ste imali 4-5 godina? Sjećate li se dobro uopće svog prvog razreda, iako je to bilo puno kasnije? Zato homoseksualci ustraju “da su takvi rođeni”.

“Poremećaj obitelji” zvuči previše trivijalno i optužujuće, zar ne? A samo treba poslušati ex-gejeve, i svi odgovori su tu. Jer…:

Patologija obitelji

Što je, ako nije obiteljski poremećaj, kada gotovo svi gayevi kažu kako kao mali dječaci nisu imali povezanost s ocem kao uzorom-modelom. I kako se nisu uspjeli “odlijepiti” od posesivne majke koja je distanciranost od supruga liječila bliskošću sa sinom. Gejevi su ostali nedovršeni i idoliziraju muškarce. To je opasnost za dječake koji imaju crtu osjetljivosti u svom karakteru. Emocionalno jači dječaci će izaći iz toga svega samo s ožiljicma – dok će emocionalno slabiji zabludjeti u analnim bespućima.

Što je, ako nije neuspjeh obitelji, kada nije uspjela zaštititi dječaka da ga neki “striček” seksualno ne zlostavlja? A to je druga zajednička značajka gejeva.

Što je, ako nije obiteljski poremećaj, kada se djevojčica osjeća odbačena od majke i neafirmirana od strane oca, te izrasta bez osjećaja sigurnosti?

Zar nije defekt obitelji ako je lezbijka kao djevojčica gledala maltretiranja majke od strane oca? Ako u vlastitoj obitelji nije imala prilike vidjeti ništa dobro u “biti žensko”? Ako ženski model nije bio funkcionalan, a od oca nije dobila afirmaciju svoje ženstvenosti.

Što je, ako ne neuspjeh obitelji, ako nije uspjela zaštiti djevojčicu od silovanja?

(video ispovijesti ex-gaya na engleskom – ako što razumijete ili si nekako namjestite kakav-takav prijevod)

Roditelji homoseksualne djece racionaliziraju situaciju

Roditelji se nadaju da nisu oni negdje pogriješili, te pronalaze izlike. U međuvremenu su radili od jutra do sutra “pribavljajući” djeci i obitelji nepotrebne stvari – dok sebe nisu davali djeci kada su to trebala i tražila modele za svoju ulogu u društvu.

Čekali su da djeca nekako sama odrastu, kada će biti zanimljiviji sugovornici. A tu je i suvremena pedagogija popustiljivosti, koja je podizanje djece učinila herojskim teškim pothvatom. Suvremeni popustljiv odgoj nije olakšavao zbližavanje s derištima. A onda je bilo kasno.

Sada se svako malo obznani neki gen ili genska predispozicija s “možda-povezanošću”. Pa ovo u mozgu, pa ono u mozgu (zaboravlja se da je mozak izuzetno plastičan, te se hvataju za onaj dio kokoš-jajeta koji ih više amnestira). Pa nekakva specifična duljina prstiju, pa prenatalni hormoni u trudnoći, pa redni broj djeteta…

Izdajnički jednojajci

Na žalost ljudski genom je potpuno iscrtan, no gay-gena nema na vidiku. Ako i bude nekih predispozicija, tada se one tek moraju aktivirati iz (društvenog) okoliša – baš kao i druge stvari. Naime, jednojajčani blizanci su nepogrešiv pokazatelj da li je nešto genetsko ili nije. Neujednačena pojava homoseksualnosti kod ovih blizanaca je za svagda porekla njen genetski uzrok.

Ako si iskreno ponosan, onda ne kopaš stalno po tome. Gay aktivisti moraju stalno kopati. Žude za nečim što će donekle umanjiti intimni sram. Istina je da su homoseksualci oštećene individue s psihičkim poremećajem – što oni intimno znaju. Neproporcionalno su više zastupljeni u svim mogućim lošim stvarima: sve loše se lijepi za njih. Stopa njihovih samoubojstava se nije smanjila niti u zemljama gdje su već dugo i priznati i privilegirani.

Koja je svrha homoseksualnosti u prirodi

Činjenica je da je homoseksualnost, sa stanovišta Prirode, suha grana. Genski otpad. Zašto onda takva neželjena stvar uopće postoji u prirodi. Neki se čak tješe da je homoseksualnost neki viši altruističan čin u Prirodi, samožrtvovanje kako bi ostali članovi ljudske zajednice…

Međutim, Priroda nije ni u čemu drugome orijentirana da troši resurse (da ne kažemo biomasu) u vjetar. Prije će biti da je homoseksualnost Prirodin način odstranjivanja neadekvatnosti iz genskog bazena.

Obitelj kao produljena maternica

Za razliku od životinja, ljudski “mladunac” je strašno dugo potpuno nemoćan i nesposoban za samostalan život. Od tog prirodnog poretka stvari se ne može pobjeći. Ne možemo biti kornjače i ostavljati dojenčad na plaži, pa neka se snađu. Čini se da ljudskom “mladuncu” još i nakon rođenja treba svojevrsna “maternica” u obliku obitelji, sa svim redovitim “hranjivim” sastojcima.

Kada vidite “krakatu” djecu uz svoje roditelje, prva asocijacija su tobolčari. Kada klokan dođe na svijet, potpuno je nemoćan i neprepoznatljiv, poput crvuljka od 2 cm – samo se nekako dovuče kroz dlaku do majčina tobolca i sise koja je unutra. Tamo se mjesecima konačno formira u nogatog klokana. Na kraju, onako velik, i skroz preklopljen jedva stane u tobolac, sve dok ga klokanica-majka ne izbaci definitivno u vanjski svijet nakon 8 mjeseci tobolčarenja.

Ljudska obitelj se može smatrati takvom produljenom maternicom, zaštitnim tobolcem. Priroda je iznimno pro-life: svakom biću je dala jedinu istinsku svrhu – da produlji vrstu. Ako dijete ne dobije u vlastitoj obitelji sve kompetencije da jednog dana može podići slijedeću generaciju, gospođa Priroda će ga pomoću homoseksualnosti izbaciti iz genskog bazena.

Homoseksualnost je izbacivanje iz genskog bazena, a ne nikakav ponos

Ako dijete nema prilike preuzeti funkcionalan model od roditelja svoga spola, ono nema kompetencije za podizanje vlastitog potomstva. Dječaci koji od oca ne saznaju što je muškarac… djevojčice koje ne dobiju potvrdu vrijednosti svoje ženskosti i potencijala majčinstva… Sve su to jedinke bez dobivenih kompetencija.

Ako obitelj ne uspije zaštititi dijete od (seksualnog) zlostavljanja, ta obitelj je podbacila u zaštitnoj funkciji i nije mu dala kompetencije za produljenje vrste. Sa stanovišta Prirode je bolje ne riskirati nego odbaciti takve jedinke iz genskog bazena.

Teorija obiteljske (ne)kompetentosti drži vodu za dvije najčešće spominjane stvari od strane bivših gayeva i lezbijki – a koji se inače čine potpuno raznorodne: (1) nepovezanost s roditeljem svoga spola i (2) silovanost.

(video na engleskom, ako što razumijete ili nekako namjestite kakav-takav prijevod)

Zašto je Priroda ostavila homoseksualnu ugodu

Upravo pitanje zašto u prirodi uopće postoji homoseksualnost je vrlo intrigantno. Jer, očito je da predstavlja genetski neželjen ishod.

Insertivni homoseksualni akt se još može donekle i shvatiti (“Kamo bi se još mogao gurnuti penis” je odlično pogođen podnaslov iz odlične knjige „Svjetska seksualna revolucija“, Gabriele Kuby).

Veća je misterija zašto je Priroda receptivni muški homoseksualni akt začinila ugodom u samoj unutrašnjosti debelog crijeva, inače delikatnim ne-seksualnim organom predviđenim za izbacivanje fekalija? Učinila ga je čak ovisnošću, s obzirom na ustrajanje unatoč higijenskim i zdravstvenim opasnostima (“I dalje mislite da je homoseksualnost “prirodna”? Ovi podaci će vas šokirati!“).

Što se tiče normalnih ljudi, priroda ih je obdarila mamcem ugode/libida kako bi produljivali vrstu i sam život. Bez toga se ne bismo parili, niti mi, a niti životinje.

Iako izbačene kao genski otpad, homoseksualne individue je Priroda omamila ovisnošću o masturbaciji i ejakulaciji, dok je istovremeno nama (“rasplodnima”, kako gejevi prezrivo nazivaju heteroseksualne muškarce) usadila fizičku odvratnost za homoseksualni čin. Eksperimentalno dokazana reakcija na ljubljenje dvojice muškarca je fizičko praiskonsko gađenje identično kao na crve ili na trulo meso.

Razorene obitelji

Navedena “Teorija obiteljske (ne)kompetentnosti”, ako je ispravna, predvidjela bi da u vremenima više razorenih obitelji (feminizam) bude više homoseksualnosti. A tako danas i jest.

Dok su obiteljske zajednice bile veće i šire, nedostatak oca (npr. pogibija u ratu) kao uzora se mogao kompenzirati pomoću drugih muškaraca u blizni. To su žene intuitivno znale za svoju mušku djecu, bez da ih se okrivljavalo za “društveni konstrukt”.

S današnjim atomiziranim obiteljima i stanovanjem, s toliko razvoda i samohranih majki, jasan je današnji uzrok povećanja homoseksualnosti. Posebno u SAD – gdje je stopa razvoda i samohranih majki najveća, a obitelji se rasprše po cijelom kontinentu gubeći međusobne spone.

Ispravnost teorije bi se potvrdila kada bi u zemljama s hladnijim obiteljskim odnosima (protestantski Zapad), s odsutnim očevima zbog posla u kapitaliziranom svijetu (SAD) bilo više homoseksualnosti. I zaista, već i prije ove najnovije buktinje homoseksualnosti bilo je 3 puta više homoseksualnosti u SAD nego u Zapadnoj Europi, a u istočnoj Europi (čak bez provođene statistike) pretpostavlja se i još puno manje. Danas su razlike zastupljenosti SAD-Europa još i veće.

Teoriju bi potvrdilo i ako bi etnička grupa s više djece bez očeva bila zastupljenija u homoseksualnoj populaciji. I zaista, crnačka djeca najviše odrastaju bez oca, te su crnci najzastupljeniji među američkim gayevima.

Normalizacija supkulture

Homoseksualnost, dok je na marginama društva kao osobni problem, nije alarmantna. Uvijek je postojala u nekom postotku populacije.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Navodno. No, nije šire poznato da među antropološki proučavanim primitivnim društvima (pacifički otoci npr.), čak trećina takvih društava nije uopće razumjela ni poznavala homoseksualnost kao koncept. Toliko o genetskom uzroku.

Kada homoseksualnost izađe iz supkulture, kada ju mediji i politička elita normaliziraju (u depopulacijskoj ulozi), onda se društvo nađe u istoj onoj točki u kojoj je starorimska javnost pratila Neronovo istospolno vjenčanje i slične svoje celebritye. Tada nisu slutili da se bliži kraj civilizacije kakvu su do tada poznavali.

Prihvaćena homoseksualnost je marker za civilizacijski rak

Prihvaćenost homoseksualnosti je pokazatelj opće slabosti društva, suicidalne tolerantnosti i za sve ostalo – društvo se onda neće moći oduprijeti niti svojim osvajačima.

Starom Rimu su osvajači bili barbari i kršćanska moralnost, antičkoj Grčkoj su osvajači bili ti isti Rimljani (nekad obiteljski orijentirani). Povijest je učiteljica života: suvremenoj (nekada kršćanskoj) Zapadnoj Europi današnji su osvajači tzv. imigranti: muslimani sa svojim moralnim kodom i ciljem fizičkog istrebljenja homoseksualaca.

Ako se pogledaju stara Grčka, Rimsko carstvo i Zapadna civilizacija – društvena prihvaćenost homoseksualnost ima funkciju kanarinca u rudniku – nepogrešiv je marker kraja.