Homunizam

homoseksualizacija društva – politička korektnost – totalitarizam – za roditelje: prevencija homoseksualnosti – svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti

Bivši homoseksualac o svom izlasku iz homoseksualnosti


Vrlo neugodni po mit o “gayevima takvim rođenima” su bivši homoseksualci.

Jednako kako bi po bijelce bilo neugodno svjedočenje BIVŠEG bijelca. Ili BIVŠEG crnca. Ili muškarca koji je preko noći ostao bez svojih Y-kromozoma i postao žena. Sarkazam: sve to su primjeri stvarne urođenosti, a uz koje gay pokret šlepa svoju sodomiju. Niti jedno drugo ponašanje (a samo po tom ponašanju se izdvajaju) nije se ustoličilo kao neko posebno ljudsko pravo, a ljudi s takvim ponašanjem kao neka posebna klasa.

cohen-729207Ovaj Ex-gay nije bilo kakav zatucani homofob koji ne zna što govori, već psiholog koji je poslije svega napravio karijeru terapeuta za one koji pate od istospolne privlačnosti. Njegove opservacije imaju posebnu težinu vlastita iskustva.

Na svom životnom primjeru on tvrdi da je njegova homoseksualnost bila uzrokovana poremećenim odnosima s roditeljima i braćom. Dakle, obitelj, ono što se danas obezvređuje i sabotira.

“Bio je to nedostatak jedinstva s mojim ocem i pretjerana povezanost s majkom; bilo je fizičkog zlostavljanja od strane mog starijeg brata i seksualnog zlostavljanja od strane  ‘stričeka’, no najvažnija je bila moja hiperosjetljivost”.

Za one koji dolaze na ovaj blog s pitanjima o uzrocima homoseksualnosti, evo ponovljenih svih potrebnih sastojaka za mušku homoseksualnost, iz prve ruke, a ne iz knjiga:

  1. fizički ili emocionalano udaljen otac
  2. previše povezanosti s majkom
  3. zlostavljanje
  4. seksualno zlostavljanje

Iako se po medijskoj galami ne bi tako reklo, bijelci su proporcionalno manje zastupljeni među gayevima od drugih rasa. Rasa koja ima najviše uništenih obitelji i samohranih majki s djecom bez oca će imati najviše gayeva. Crnačka djeca u SAD najviše odrastaju u razorenim obiteljima bez oca, pa su i najzastupljeniji u gay populaciji.

“Ako je nešto genetski ili biološki u homoseksualnosti, to bi bila preosjetljivost; preosjetljivi mladići i djevojke budu lako povrijeđeni. Dječaci su često povrijeđeni zbog udaljenosti svojih očeva, a djevojke zbog rezerviranosti svojih majki. To može biti stvarno ili samo kriva interpretacija, ali ova percepcija se pretvara u njihovu stvarnost, te će vrlo vjerojatno tražiti tu ljubav u osobi istog spola. “

Zaključak: Tate se trebaju igrati sa svojim sinovima. Moraju imati nešto zajedničko, samo njihovo, muško, i majka to povezivanje mora podržavati. Tate moraju znati lukavo puštati da sin pobjeđuje i gradi svoje samopouzdanje.

Majke s kćerima trebaju provoditi puno vremena. Majka treba imati takav brak da kćer vidi da je majci dobro. Tata mora pohvaljivati njenu ženstvenost.

Onaj ‘gay gen’ koji toliko traže je zapravo temperament hiperosjetljivosti. Bez drugih sastojaka nije dovoljan da dovede do homoseksualnosti, ali je znak upozorenja za roditelje takve djece.

Ovaj budući psiholog je počeo razvijati osjećaj muškog identiteta i privlačnost za suprotni spol nakon što je dobio prihvaćanje i afirmaciju heteroseksualnih muških prijatelja.

Nakon toga je osjetio poziv da postane psiholog i pomaže drugima da pobijede istospolnu privlačnost. Pomogao je tisućama homoseksualaca da napuste taj životni stil (uljepšani izraz za sodomiju) i podučio mnogo terapeuta da čine to isto svojim pacijentima. izvor


Evo što kaže jedan drugi ex-gay, koji isto danas pomaže drugima:

“Moji homoseksualno orijentirani klijenti, 83% muškaraca i gotovo 70% žena su bili žrtve seksualnog zlostavljanja ili maltretiranja, prije dobi od 12 godina.

Dodatno, više od 90% je imalo osjećaj da su zanemareni ili nevoljeni u djetinjstvu, osobito od roditelja svoga spola. 40% je pretrpilo fizičko zlostavljanje.

Još jedan zajednički trend kod mojih klijenata je nesretna povijest ismijavanja i etiketiranja da su “gay” tijekom pred-tinejdžerskih i tinejdžerskih godina. To etiketiranje ima ogromnu moć oštetiti sliku o samom sebi.

Zlostavljanje i zanemarivanje ne moraju nužno dovesti do homoseksualnosti.  No takva iskustva su univerzalno tipična za mnoge koji imaju problem seksualnog identiteta. Slažem se s mnogim stručnjacima koji gledaju na homoseksualnost kao simptom zaustavljenog emocionalnog i spolnog razvoja identiteta. Nakon najranijeg djetinjstva, ali prije puberteta, dijete mora proći kroz identifikaciju sa osobama svojega spola (otprilike između dobi od 4-14 godina ). Ostvarenje ove sigurnosti / identiteta omogućuje napredak prema suprotnom spolu. Prije nego dječaci odrastu u muškarce koji su “rizik” njihova ega u potrazi za suprotnim spolom, oni prvo moraju biti identificirani, prihvaćeni i potvrđeni od ostalih dječaka kao “jedan od momaka”. Nažalost, vrlo često to nije bio slučaj među našim klijentima.

Zdrav odnos roditelj-dijete ako se ne dobije u ranom djetinjstvu, stvara manjak ili “glad” za ljubavi i sigurnosti. Djetetov identitet i sigurnost se neće ispravno razvijati. To će zauzvrat utjecati – možda čak i sabotirati – budućnost odnosa s vršnjacima istog i suprotnog spola. U takvim slučajevima, dijete se često ne može prilagoditi, ili da mu je udobno u očekivanim performansama spolnih uloga. Ovaj osjećaj ‘različitosti’ dodatno udaljava dijete od angažiranja u odnosima koji bi trebali poslužiti da se izgradi sigurnost i identitet.

Nastala glad za ljubavlju i sigurnošću je bolna i potrebna za završetak identiteta, te čini dijete jako ranjivim. Dijete u toj situaciji pokreće ili je prisiljeno nadoknaditi na neki način ono što ‘nedostaje’. Tipično, dijete se emotivno odvoji od istospolnog roditelja i usredotočuje se na izvor emocionalne i identitetu osigurane ishrane: istospolnih vršnjaka. Ovo pred-homoseksualno stanje javlja se kao pretjerana čežnje prema istom spolu: želja da se bude željen, njegovan i zaštićen (legitimne potrebe koju je roditeljska veza trebala zadovoljiti). Dijete privlači i divi se, ali se boji i zavidni istom spolu. Shodno tome, istospolna fiksacija se razvija. izvor

A koja je njegova osobna priča?

“Moja majka alkoholičarka je poginula u automobilskoj nesreći kad sam imao četiri godine. Prije toga sam bio seksualno zlostavljan od strane obiteljskog “prijatelja”. Nakon smrti mame bio sam odvojen od oca godinu dana. Živio sam u emocionalnom vakuumu. Moj identitet i sigurnost kao muškarac su ostali neafirmirani.

Kasnije u školi su me ismijavali, bio sam odbačen i fizički zlostavljan zbog mojih ženskastih manira. Iako sam se pokušao “uskladiti s normom”, neprestano sam bio označen homoseksualcem i neuspjehom kao muškarac.

Kao tinejdžer, nisam se još sam identificirao kao homoseksualac. Ipak, bio sam svjestan privlačnosti istom spolu i osjetio sam strah i sram. Nekoliko godina kasnije, kada sam se na kraju uključio u gay scenu, osjetio sam olakšanja. Osjećao sam se prihvaćen i da me se razumije. Na kraju, imao sam mjesto pripadanja. Bilo je odlično neko vrijeme. Ubrzo sam živio u brzoj traci, i uvijek bio okružen s drugima koji će afirmirati i učvršćivati moj gay život.

Dok sam živio na Havajima, moja dva gay cimera su se vjenčali. Bio sam njihov kum. Kasnije, oni će postati prvi koji će mi reći da je prevladavanje homoseksualnosti moguće – oni su započeli taj napor na sebi. Kažu da im je Bog pomagao, i da se mole za mene. Nasmijao sam se prezrivo, misleći da su izdajice.

Moj vlastiti izlazak iz gej života je počeo s mojim pokušajem osiguravanja muške ljubavi tako da promijenim spol. Nisam obavio operaciju, bio sam na hormonskoj terapiji i živio kao žena oko godinu i pol. Ipak, čak i tada sam shvatio da operacija ne može stvarno riješiti moje probleme i ne bi mi osigurala ljubav.

Shvativši da nisam dobro posložio svoj život, konačno sam počeo iskreno tražiti Boga. Moja ponovno zapaljena vjera u Boga me je vodila novim putem za koji sam mislio da je nemoguć za mene. Nije da sam pokušavao prestati biti gay. Nisam znao “kako” – ili, da li je to moguće. Bio sam, međutim, spreman prestati živjeti život pod mojim uvjetima. Umjesto toga, dao sam se Bogu pod Njegovim uvjetima.

U to vrijeme, moji gay prijatelji su mislili da sam lud. Rekli su da ću se vratiti u gay barove za tjedan – mjesec – godinu dana. Nikada se nisam vratio. Ali to nije bilo lako. Bilo je puno borbi u početku, ali kao i većina vrijednih napora, upornost se isplatila.

Danas jako uživam priliku živjeti izvan tih mojih problema. Uživam biti suprug i otac. To nije dokaz da nisam gay, ali to je dokaz života koji nikad nisam mislio da je moguć. Moj proces oporavka je uzeo vremena i rada, te ohrabrivanja mojih prijatelja. Što je još važnije, moj oporavak je ovisio o mojoj spremnosti na suradnju s Bogom.

Zaključak za roditelje: na vrijeme uočite ako vršnjaci vaše dijete etiketiraju kao ženskastog dječaka ili muškobanjastu djevojčicu. To je upozorenje. Još stignete reagirati; ne radi se o prekidaču za homoseksualnost, pa klik i gotovo. Ne odustajte olako ako vam moderni pedag(ey)ozi kažu da pustite da dijete nađe svoj spolni identitet. Tražite drugog. Nečinjenje je kao da samoubojici pridržavate pištolj. To je samo znak da vaše dijete treba više vremena i ljubavi roditelja svoga spola. Dijete mora osmozom upiti afirmativnu stranu svojeg spolnog identiteta od takvog roditelja.

df2e1-michaelglatzeIako gay aktivisti tvrde da ‘jednom-gay-zauvijek-gay’, jer da su ‘takvi rođeni’ i ne mogu se promijeniti, ovakvi neugodni dokazi da je moguć izlazak, postoje. Okovani su medijskom šutnjom, šikanirani kako onda mora da ‘nikada i nisu bili pravi gay’, ili da im je to privremeno stanje euforije i da će se vratiti. Sigurno da nije lako, uostalom, kao ni liječenom alkoholičaru.

Da li alkoholičar može reći isto što i gay aktivisti; da alkoholizam nije izbor, da pijanstvo nije izabrao, da je takav rođen i da se ne može izliječiti jer i nije bolestan. Može li to kleptoman? Može li narkoman ili piroman?

Ako se što može zaključiti iz svjedočanstava izlaska, onda vrijedi isto što i za komune za liječenje ovisnika: oni koji se obrate Bogu, oni mogu uspjeti.

Ateisti i lijevoliberalni ostaju u rubrici statistike neuspješnih izlazaka. Što više ateista, to će biti više neuspjelih. U svom patološkom gnjevu i racionalizaciji svog ponašanja, gay aktivisti nastoje i uspjevaju zabraniti dragovoljnu terapiju homoseksualnosti. Kao kada bi notorni alkoholičari uspjeli zabraniti liječenje alkoholičara. Kako to ovi uspijevaju? Zato što to mogu. A zašto mogu? Zato što njihova homoseksualnost nekome drugome odgovara.

Odgovara istim onima kojima žele što više pobačaja, eutanazija, cjepiva, sterilizacija, droga, zatrovanosti, karcinoma, plastične hrane, GMO… Takvi imaju najviše novaca (i utjecaja) da financiraju “veliko čišćenje” ljudske populacije kako bi im ostalo više prirodnih resursa na uživanju.

U kulturi smrti gayevi dragovoljno sudjeluju kao suhe grančice koje neće dati ploda – što znači manje brige oko abortiranja, eutanaziranja ili steriliziranja. “Ni kučeta, ni mačeta”. Želja za samouništenjem im se ispunjava kroz boleštine i kraći životni vijek. Misija obavljena. A pri tom su još i ponosni. Kud ćeš bolje!


Svi članci s tematikom “Gay is not OK”:  https://homunizam.wordpress.com/category/gay-is-not-ok/


Oglasi

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 2016-10-07 by in Gay is not OK, LGBT.
Follow Homunizam on WordPress.com

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

%d bloggers like this: