McWhirter i Mattison (u knjizi „The Male Couple”) zaključuju da u njihovoj studiji doslovno sva homoseksualna partnerstva koja su trajala više od 5 godina imaju dogovor za seksualne aktivnosti sa strane kao normu. To potvrđuje i amsterdamska studija – homoseksualno partnerstvo traje prosječno 18 mjeseci, s tim da gayevi u takvom partnerstvu imaju prosječno 8 partnera izvana. (Xiridou, “The Contribution of Steady and Casual Partnerships to the Incidence of HIV Infection Among Homosexual Men in Amsterdam”). vidi: I dalje mislite da je homoseksualnost “prirodna”? Ovi podaci će vas šokirati! Slijedi svjedočanstvo jednog bivšeg gaya, insajdera kako to funkcionira – bio je jedan takav “partner izvana”.
(Joseph Sciambra,www.churchmilitant.com). Tijekom 10 godina svog homoseksualnog života bio sam 2 puta “onaj sa strane” u onome što se naziva “gay brak”. Tada gay brak nije bio priznat u SAD i oba para su se “vjenčala” u privatnoj ceremoniji: jedan u kasnim 40-tim, a drugi u svojim 50-tim godinama života. Oba su stigla u San Fancisco iz drugih dijelova zemlje tijekom početka pokreta za gay prava 1970-tih. Tada su uzeli aktivnu ulogu u hedonizmu i promiskuitetu koji je poslije rodio epidemiju AIDS-a: u stvari jedan je postao HIV-pozitivan, izgubio prijašnjeg ljubavnika i kasnije (se) eto oženio (za) sadašnjeg supruga.
Osobne povijesti su isprepletene i udruživanja su bila prilično komplicirana; Ponekad bi se “igrali” zajedno, ponekad odvojeno, povremeno bi ljubomora došla na scenu – a puno češće bi atmosfera depresije i anksioznosti obuhvatila sve i svakoga. Čudno, u tim odnosima gdje sudionici žive unutar lijepo obnovljenih viktorijanskim građevina ja sam se intimno nadao za malo trenutaka mirnog obiteljskog života. No, izneneđujuće, nalazio sam ih disfunkcionalne baš kao i ostatak nas koji smo bili mlađi i još partijali u po diskačima, gay kupeljima i seks-klubovima. Gay brak nije nikoga od njih promijenio – donio je samo malo utjehe nad prekomjernim seksom i umorom.
Općenito, gayevi ulaze u taj stil života u njihovim kasnim tinejdžerskim i ranim 20-tim godinama. Dok sam gledao sve više i više mojih prijatelja kako umiru – od AIDS-a, od droge i samoubojstva – mnogi koji su ulazili u svoje 40-te i 50-te su počeli odlaziti s gay scene. Opasna nepromišljenost kada si mlad i gay počela je gubiti neke od svojih čari – možda se novu vrstu sreće može dočekati u zrelom obliku homoseksualne monogamije?
Na periferiji homoseksualnog razumijevanja u eri prije gay braka 1990-tih, male enklave sredovječnih muškaraca koji su preživjeli nastranosti svoje mladosti – postali su namjerno otuđeni od obijesne seksualnosti koja je središte gay bića. Dio tog samonametnutog izgnanstva bio je direktni rezultat gay opsjednutosti s mladošću i s mišićnom vrstom vitalnosti. Neki su se odupirali svojim godinama remodelirajući se kroz hormonske tretmane i kroz beskrajno vježbanje – postali su hiper maskulizirani “daddy” koji su od bivših “twinkova” (gay slang za mlade podložne) imali svoj porno-povratak kao stariji “top” (gay slang za dominantnog insetivnog partnera). No, mnogi su ipak ostali po strani, odabirući da se skompaju s muškarcima svojih godina i svoje društvene grupe. AIDS je učvrstio veze mnogih ljubavnika, strah je kanalizirao to u neku vrstu prisilnog pokušaja monogamije. No, tu je konstantna jedna sveprisutna nelagoda koja sve izjeda.
Godine 1989. sam bio “onaj sa strane” u jednoj gay vezi (braku). Većinom sam bio doveden da se “igram” s jednom ili s obje strane, jer je početni žar i strah koji je ušao u vezu bio klizio u bračnu apatiju i seksualnu dosadu. Parametri i psihoseksualne granice su bile jasno definirane od početka; iako sam bio prihvaćen kao erotski sudionik u odnosu, niti jedan nije bio emocionalno uključen sa mnom. U to vrijeme, biti mlad kao što sam bio, je bilo dovoljno za mene: Već samo biti pokraj dva naizgled dobro prilagođena gaya, koji su bili očito neozlijeđeni nakon preživljenog ekstremnog hedonizma mitskih 1970-tih, bio mi je to predah od susreta za jedno veče i besmislenih, ali uzbudljivih susreta u gay kupeljima. Možda sam bio u potrazi za samo jednom osobom za ljubav. Jedino što je ova korumpirana verzija bračne ljubavi bila sve na što sam naišao; i, na trenutak, činilo se stvarnim.
Drugi put sam bio puno stariji, već sagoren, bliži dobu kada se više ne može fizički ili psihički držati korak s brzim ritmom suvremene homoseksualnosti. Bio sam šokiran kada sam se našao obilježen kao “daddy” sa svojih 28 godina starosti; Činilo se nedavno da sam bio mlad tražeći one iskusne. To me ostavilo prerano ostarjelim usred novog vala tinejdžera, ali je također bio osjećaj neuspjeha: Sreću koju nisam našao kao mlad pod tutorstvom starijih gayeva – ja bih se sada morao pokazati kao navodni zreli instruktor.
Nisam, pa sam se okrenuo još starijima. Ovaj novi par, u svojim 50-tim je bio par bivših libertarijanaca. Kao i svi ostali koji su preživjeli AIDS, oni su pronašli neku sigurnost postavši ozbiljni cimeri. Kada sam ih sreo, njihov je seksualni život bio siguran ali rutinski. Bio sam uveden da to promijenim.
Iako sam mogao primijetiti iskrenu ljubav između njih, bilo je to sličnije onom drugarstvu koje neizbrisivo povezuje one koji su preživjeli neki horor. Ovo je obilježje kojem sam svjedočio u svakom istospolnom paru: povezanost patnje potaknuta njihovim zajedničkim sjećanjem na djetinjstvo kada je sve krenulo naopako: na roditelje koji su pogriješili, priče o maltretiranim dječacima i usamljene noći provedene vapijući za ljubavlju. Bio je to brak kovan kroz iskustvo – iskustvo “autanja”, pronalaženje, te uvodni ponos i nadu u gay stil života – a zatim nalet realnosti kolektivne gay samoživosti i sklonost prema besmislenom seksu. Oni otkrivaju svoju disfunkciju.
Budući da komplementarnost između muškog i ženskog ovdje ne postoji, sukob testosterona uzburka i sve antagonizira. Naizgled blaženi sklad nestaje; oni postaju suovisni, gladni za osjećajem cjelovitosti koji se nikada ne materijalizira u povezanosti. Kao i cijeli gay svijet, to postaje bolesno; seks je zajednički nazivnik.
Kao onaj “sa strane” ja sam instinktivno osjećao tu nelagodu, uznemirujuće primirje koje ključa sa seksualnom frustracijom. Jer to je bratstvo rođeno iz tjeskobe i strepnje. Dakle, trenutna opsesija sa gay brakom nije korak prema verziji heteroseksualne monogamije transplantirane u glave homoseksualaca, nego povlačenje prema sigurnosti i nesvjesno svijest o tome da do sada ništa (dekriminalizacija, seksualno oslobođenje i prihvaćanje) nije pomoglo.
Vidio sam to u oba para, kao što je bio i opipljiv ponos koji su uživali u sposobnosti da naoko prevladaju stereotip gay sex-bjesomučnosti – a što se postajalo sve više politički utemeljeno u 90-tim. Ali to maskira istinu o situaciji: da su ti sporazumi nastali kao očajnički odgovor na stvarnosti gay izopačenosti i prisilno protjerivanje pojedinih homoseksualnih muškaraca koje se smatra prestarima ili da više nisu poželjni; tendencija tih ljudi je da se skupe u zaštitnim krugovima. Postojana je samohvala o gayevima koji su “bili zajedno već godinama”, unatoč njihovoj međusobnoj povijesti kontinuiranog seksualnog avanturizma. Na kraju, to je posljednji pokušaj da se spasi način života koji je u sebi autodestruktivan.
Svi članci s tematikom “Gay is not OK”: https://homunizam.wordpress.com/category/gay-is-not-ok/
Homunizam 
Vaš komentar: