Svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti (2.dio)

Svjedočanstvo – Yvette

Bilo mi je 24 i bila sam militantna lezbijska aktivistica, a jedan od najboljih prijatelja je bio politički aktivan, blistav gay muškarac imenom Jerry. Često smo pričali kako da učinimo svijet da više prihvaća homoseksualnost. Čitali smo gay i lezbijske autore, išli na izložbe gay i lezbijskih umjetnika.

Jerry se užasavao da ne dobije AIDS. Izbjegavao je sve što bi bilo rizično za dobiti AIDS. Jedno ljeto je otišao u Meksiko na nekoliko tjedana. Razbolio se, za što je pretpostavio da je crijevni parazit. Kada je otišao doktoru, rekao mu je da ima AIDS u akutnom obliku i da mu preostaje 3 mjeseca života.

Jerry je bio šokiran. Prakticirao je takozvani siguran seks, pa nije očekivao da mu se desi takvo što. Vidjela sam ga nekoliko dana pred smrt. Bio je ljut i gnjevan na svakoga i na sve. Užasno sam se osjećala što mu nisam imala što reći što bi ga ohrabrilo ili mu dalo nadu. Ništa nisam mogla nego reći zbogom prijatelju. Bio je to grozan osjećaj. Gledala sam Jerrya i vidjela njegov život kao bez značenja. I vidjela sam svoj život kao bez značenja. Nisam mu mogla ponuditi nikakvu nadu jer ni ja nisam imala nikakvu nadu.

Odrasla sam u obitelji gdje nije bilo nikakve nade da je život dobar – nije bilo uvjerenja da naši životi imaju smisla ili da postoji svrha našeg postojanja.

Bila sam vrlo distancirana od mojih roditelja dok sam odrastala. Moj tata je provodio svo vrijeme skedeći u naslonjaču čitajući novine i rješavajući križaljke. Moja mama je bila gnjevoholik. Vrištala je i vikala konstantno zbog svega i svačega. Bojala sam se mame, ali istovremeno željela ljubav i potvrdu od nje. Dobro sam učila. Bila dobr u sportovima. Ali ništa što sam napravilo nije činilo da se mami sviđam.

Moja starija sestra je bila ekstrovertirana, slatka kći. Čini se da je bilo lakše mojim roditeljima da je vole i pružaju joj pažnju nego meni. Odrasla sam osjećajući se nevoljenom Kada sam bila kod kuće, provodila sam većinu vremena u svojoj sobi. Mislila sam da mora biti nešto više u životu od toga.

Ali kada sam bila u srednjoj školi, imala sam najbolju prijateljicu. Bile smo zajedno cijelo vrijeme. Prvi puta su životu sam se osjećala voljena i cijenjena za to što sam. Iznenada se moj život kompletno transformirao. Nije me brinulo kada me mama posjela za stol i rekla da će se ona i tata razvesti. Zašto bih brinula? Svađali su se od kada pamtim.

Ali me bilo briga kada me mama posjela i pitala da li i ja i prijateljica imamo homoseksualnu vezu. Bila sam shrvana. Kako moja mama može mimsliti tako nešto o meni? Istrčala sam iz sobe i zaključala se u kupaonici. No kasnije te noći dok sam plakala u sobi, morala sam priznati sebi da duboko u sebi sam željela da sam imala homoseksualnu vezu – jer me onda nikada ne bi ostavila i uvijek bi se osjećala tako kao tada.

Nakon srednje škole sam otišla na fakultet. Uzela sam engleski. Željela sam biti pisac. DObila sam dobre ocjene, predsjednica sestrinstva, urednica godišnjaka, no ipak se osjećala prazno i neispunjeno.

Mislila sam da mora biti više od života. Otišla sam terapeutu da istražim što je sa mnom. Nakon par sastanaka: “Yvette, ništa nije loše s tobom. Ti samo očekuješ previše od života. Moraš smanjiti svoja očekivanja”. Mislila sam, kako se to radi?

Moja očekivanja su se smanjila kada je moja mama rekla da neće plaćati za moje obrazovanje. Sada sam morala naći posao. Našla sam oglas za rad u hotelu Laguna Beach. Ono što nisam znala je da Laguna Beach ima veliku gay i lezbijsku populaciju. 70% klijentele hotela je bilo gay. To je bio moj prvi kontak s gay zajednocim.

Postala sam dobra s jednim od mojih suradnika, koji je bio gay, Ed. Do tog vreman sam imala novu najbolju prijateljicu s kojom sam provodila svo vrijeme. Ed je rekao o nama “Vi imate implicitnu homoseksualnu vgezu”. Rekla sam “Daj me pusti, Ed. Samo zato što si ti gay ne znači da su svi gay”. Ipak nisam imala jednako intenzivnu povezanost s mladićima s kojima sam izlazila kao što sam imala sa svojom najboljom prijateljicom. Nisam marila da li će me mladić ponovo nazvati ili neće.

Moje nezadovoljstvo životom me počelo mučiti. Trebala sam promjenu, pa sam se prijavila za međunarodni program u Indiju tako da mogu studirati hinduizam i budizam jednu godinu. MIslila sam da bih mogla naći neki smisao života.

U Indiji sam išla na Himalaju učiti hindi. Postala sam dobra s hindi-učiteljicom. Nakon nekoliko mjeseci veza je postala fizička. SLijedeći dan sam bila užasnuta što sam učinila. To nije bilo to tko sam ja.  CIjeli dan sam pješačila po brdima. Bila sam u unutarnjem previranju. Nisam se željela identificirati kao lezbijka. Ali osjećala sam se voljenom i cijenjena od te žene i nisam mogla otići od toga. Nekako sam se morala pomiriti s činjenicom da sam mislila da je homoseksualnost pogrešna i činjenicom da sam dobila ispunjenje emocionalne potrebe kroz homoseksualnu vezu.

Konačno sam odlučila da je jedini razlog što sam mislila da je homoseksualnost loša to što me je moja opresivna kontrolirajuća judeo-kršćanska kultura tako učila. Tako da sam odlučila da kad se vrati u Kaliformiju, da ću se boriti s tlačiteljem. U mom umu tlačitelj je bilo društvo.

Kada sam se vratila, prvo sam razgovarala s Edom: “Pogodi što sam naučila o sebi dok sam bila u Indiji, ja sam lezbijka”. On je rekao: “Ne, nisi. Što god radila, ne idi tim putem. Požalit ćeš. I otići u pakao”. Odgovorila sam: “Prvo, ne vjerujem u pakao. Drugo, ti si gay. Kako mi možeš reći da ne budem? Ako si zaista prijatelj, reći ćeš mi gdje mogu početi susretati ljude”.

I to je bilo to. Počela sam susretati ljude. Ušla sam u lezbijski bar u Long Beachu i odmah susrela nekoga. Počele smo provoditi sve svoje vrijeme zajedno. Nakon nekog vremena mama je postala sumnjičava: “Imaš li lezbijsku vezu?”. Rekla sam joj da imam. Rekla je “Trebaš ozbiljnu psihološku pomoć”. Odgovorila sam “Zaista? To nije što kaže Američko psihijatrijsko udruženje (APA). Maknuli su homoseksualnost iz Dijagnostičkog priručnika 1973”. Mama je rekla, “Radi što hoćeš, ali ne u ovoj kući.”

Tako sam se odselila k partnerici. Isprva je sve bilo super. Ali smo uskoro postale ljubomorne, opsesivne i posesivne. Ona je točno znala koliko mi treba od kuće do posla i natrag, provjeravala mi kilometražu auta da bi bila sigurna da sam išla direktno doma. Jednog dana je naš odnos postao toliko disfunkcionalan – jer smo obje očekivale da će ona druga ispuniti svaku emocionalnu potrebu – da je postala nasilna. Završilo je da je iščupala telefonsku žicu iz zida i bacivši mi telefon u glavu, gdje sam se jedva izmakla. Mislila sam, u što sam se to uvalila? Ali nisam mogla otići. Bila je lijepa i popularna, a ja nisam. Morala sam biti uz nekoga takvoga.

Kako je veza bila sve lošija, postala sam sve militantnija u gay aktivizmu. Radila sam u pravnoj tvrtki u LA, nosila pink trokut na posao svaki dan, tako da je svatko znao da sam gay. Bila sam autana i bila sam ponosna. Prikriveni homoseksualci bi priznavali svoje strahove, a ja bih rekla “Svaki put kada ne ustaneš kao takav kakav si, ti ne samo da tlačiš sebe nego svakog homoseksualca”.

Pridružila sam s u GLAAD (Gay and Lesbian Alliance Against Defamation). Išla sam na svaku paradu ponosa i borila se s kršćanima koji bi nosili njihov znak (Korinćani9ma 6:9) govoreći kako  homoseksualci neće ići u kraljvstvo božje. “Ako ti se ne sviđa, idi. Nitko te ne zove. Ako ti ideš u raj, onda nemam želju otići tamo”. Uvijek bih uspjela dobiti bar jednog kršćanina da viče na mene – i inda sam znala da sam pobijedila.

Jedne subote, s nekim prijateljima sam izašla u lezbijski bar na Long Beachu. Iz daljine sam vidjela muškarca i ženu koji su dijelili letke. MIslila sam da je za novi restoran ili otovrenje trgovine. Prišavši bliže mogla sam čuti što govore i znala da su kršćani. Prijatelji su rekli “Samo ih ignoriraj. Koga briga što imaju za reći?” Ali ja sam se iziritirano zaputila prema njima. “Zar nemate ništa bolje za raditi subotu navečer nego stajati ovdje i uznemiravati nas?” Muškarac je odgovorio: “Žao mi je. Ne želim vas napadati. Možete uzeti ovaj tekst i pročitati ili baciti. Ovisi o vama. Ali došao sam ovamo da vam kažem da vas Isus voli.” Ja sam se osjetila 2 inča viša. Mislila sam što je sa mnom? Ovaj nije zao, ja sam. Nije me to zaustavilo da odem u bar te noći. Ali je počelo ispitivati moja vjerovanja o kršćaima.

Tada sam završavala 3-godišnju vezu i preselila se k Edu i drugom gayu Mike-u. Vrata u izdavaštvu su se otvarala za mene i pomislila sam da je brod konačno stigao – bit ću pisac. No nekako s uzletom moje karijere, mnogi moji prijatelji su bili bolesni i umirali od AIDS-a. Ed i Mike su obijica imala AIDS. Išli su u i iz bolnice sa stvarima kao “cryptosporidium, Kaposi’s Sarcoma and pneumocystic pneumonia”. Bilo je trenutaka da sam funkcionirala kao medicinska sestra. Pomagal ih da promjene svoje infuzije, kuhala ima. Onda bi se oporavili i vratili u barove i partijanja. Nisam mogla ne misliti “je li to život? Mora biti više od toga”.

Dobila sam promaknuće u pravnoj tvrtki. Bilo bi super da nisam morala voditi odjel s mladićem koji je bio notorni kršćanin, Jeff.

Prijatelj Frank je radio s Jeffom u drugom odjelu i rekao mi da mu je Jeff stalno davao biblijske tekstove na čitanje i pozivao ga na ručak da pričaju o Bogu. “Sve što želim ujutro je ući i čitati sport”.  Sada sam trebala raditi s Jeffom i znala sam da ne želim slušati o Isusu.

Jeff i ja smo debatirali  o predbračnom seksu i abortusu – nikad o homoseksualnosti – i Jeff je uvijek koristio Bibliju kao pokriće, Rekla sam “Ja ne vjerujem u Bibliju i nije me briga što kaže”. Jeff je rekao “Nije bitno da li vjeruješ u Bibliju ili ne, ali ostaje istina”. To me ogorčilo. U što god Jeff vjerovao, mogao je to potkrijepiti citirajući Bibliju.

Što god ja vjerovala, nisam mogla ništa potkrijepiti. Otišla bih doma i pretraživala svoje knjige o istočnom misticizmu. Sve više sam ulazila u misticizam američkih indijanaca i okultne aktivnosti, ali nisam mogla dati ni jedan praktični odgovor za svakodnevni život -a Jeff je mogao.

Iako sam bila uvijek zla prema Jeffu, svaki put kada je mislio da me uvrijedio, on bi se ispričavao. Ja se nikada nisam njemu ispričavala, a vrijeđala sam ga stalno. Nisam mogla razumjeti zašto je bio ljubazan prema meni i iskazivao toliko poniznosti prema meni. Mrzila sam to. Činilo me zlom i gadnom.

Mislila sam da ne znam koliko ću moći toga podnijeti. Pokušala sam naći drugi posao, da odem od Jeffa, ali ništa nije išlo-

Jednog dana dok je Jeff bio na sprovodu svog oca u Koloradu, prijavila sam ga šefici za zabušavanje. Pokušavala sam da dobije otkaz. Rekla je “Moraš reći Jeffu da cijeniš njegov žar, ali da ne dijeliš njegova vjerovanja i da bi voljela da ti više ne govori o Bogu”.

Nisam se mogla konfrontirati s njim, nego sam ga ignorirala. Ne bih razgovarala s njim niti u vezi posla. Jednog jutra je spustio šalicu na moj stol i rekao. “Hej, Yvette, stao sam i kupio ti kapučino”. Nisam mogla vjerovati. Većina ljudi ne bi sišla s autoputa u LA za vrijeme špice niti zbog prijatelja, a ne za neprijatelja. SKoro sam počela plakati od frustracije. Mislila sam kako taj može nastavljati biti ljubazan prema meni kada sam toliko zla prema njemu?

Željela sam znati više o Isusu ali sam se bojala pokazati bilo kakav interes Jeffu. Bojala sam se da će me gnjaviti da idem u crkvu. Unatoč strahu sam ga pitala “Čemu 10 zapovjedi?”. Jeff je znao da kršćani bombardiraju s grijehom: “Bog nas toliko voli da nam je dao uputstva da nas vode kroz život”. Do tad sam mislila da je Bog zao i opresivan. Da nam je dao naredbe da pojača svoju vlast nad nama. Ali da me Bog voli i želi što je najbolje za mene – to je bio stran koncept. Počela sam vjerovati da je Isus možda nada koju tražim, ali nisam željela ići u crkvu. Znala sam kakvi su kršćani: znala sam da bi me osuđivali i odbacili. Nisam se htjela staviti u takvu situaciju. Jeff je rekao “Ne možeš biti kršćanin po svojem. Neprijatelj će te lako pokupiti izdvojenog iz stada”.

Nakon 2 godine 8 sati dnevno, 5 dana u tjednu s Jeffom, konačno sam otišla u crkvu. Kada sam stupila unutra mogla sam osjetiti prisutnost Boga tako snažno da nisam mogla stajati tijekom bogoslužja. Samo sam sjedila s glavom među rukama… Nakon crkve, djevojka koja je sjedila do mene pitala što ću s Isusom. Rekla sam “Što bih trebala?” – “Trebaš se pokajati za svoje grijehe i prihvatiti Isusa kao Gospodina i Spaistelja”. Rekla sam “OK”. I to je bilo to što sam učinila. Bio je to težak teret maknut s mojih ramena. Iskusila sam radost i mir prvi put u svom životu. No najviše sam iskusila uzbuđenje nade – uvjerenje da život ima smisao da je to svrha mojg života.

Drugi kršćani su mi počeli prilaziti s posla. Bili su zastrašeni jer sam bila militantni gay aktivist i nisu htjeli imati ništa sa mnom. Jeff je pozvao neke kršćanke s posla da me pozovu na ručak. Računao je da bih bolje komunicirala sa ženom nego muškarcem.

Moji stari prijatelji nisu ništa htjeli imati sa mnom sada kada sam bila kršćanka. Jedan je rekao “Znao sam da si podložna, ali nisam znao da si toliko podložna”.

Moja najbolja prijateljica: “Kao židovku ti si povrijedila moj duh. Nema razloga da se ikada nađemo niti čujemo na telefon.”

Lezbijski par s kojim sam prijateljeval godinama nije me pustio u kuću kada su čuli da sam postala kršćanka.

Kao nova krćanka, našla sam se u istoj poziciji kada pred par godina nisam imala što reći prijatelju Jerryu koji je umirao od AIDS-a. Sada je Ed bio bolestan s AIDS-om i imao oko 1 godine života. No ovog puta sam mogla ponuditi Edu nadu…

Pobjedila sam lezbijstvo i sada imam divnog muža i dvije predivne kćeri.

Izvor: http://www.oneby1.org/testimony-yvette.cfm

Oglasi

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑