Homunizam

homoseksualizacija društva – politička korektnost – totalitarizam – za roditelje: prevencija homoseksualnosti – svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti

S papom protiv homohereze (2012.)

Fr. Dariusz Oko, Ph.D.

Nekoliko tjedana Poljska svjedoči užarenoj raspravi o “ogromnom homoseksualnom podzemlju u Crkvi”, izazvanoj najnovijom knjigom fra Tadeusza Isakowicz-Zaleskog “Istina je sve što je bitno”. Neki poriču da bilo kakvo podzemlje postoji, i iznose teze duboko u suprotnosti s naukom Crkve, i u sukobu s istinom. Problem je ozbiljan u tolikoj mjeri da osjećam da se moram pridružiti raspravi, jer brinem o istini, a prije svega o dobru, temeljnoj dobrobiti čovjeka i Crkve – osnovnoj zajednici u kojoj živi. (…)

Započeo sam svoj rad kao borbu protiv smrtonosne, vanjske prijetnje kršćanstvu, ali sam onda postupno otkrio da podjela nije tako jednostavna. Neprijatelj nije samo izvan Crkve, nego i unutar nje, ponekad savršeno kamufliran, poput trojanskog konja. Ne radi se samo o problemu u homoideologije i homolobija izvan Crkve, nego o analognim problmima unutar crkve, gdje homoideologija uzima oblik homohereze. (…)

GLOBALNI FENOMEN

Prvo treba razložiti uobičajenu laž prezentiranu u medijima. Oni govore o pedofiliji među svećenicima, dok je najčešći slučaj efebofilija, što je perverzija gdje odrasle homoseksualce privlače ne djeca, već pubescentni i adolescentni dječaci. To je tipična devijacija koja se povezuje s homoseksualnosti. Temeljno znanje o tome uključuje činjenicu da više od 80% slučajeva koji uključuju seksualno zlostavljanje od strane svećenika prijavljenih u SAD-u su bili slučajevi efebofilije, ne pedofilije. Ta činjenica je pažljivo skrivena i zanemarena, jer otkriva posebno dobro licemjerje homolobija u svijetu i Crkvi. To je sve važnije da bude izloženo.

U drugim zemljama, situacija je slična, stoga je važno napomenuti da skandali seksualnog zlostavljanja koje potresaju globalnu Crkvu su uglavnom djelo homoseksualnih svećenika. Crkva je platila vrlo bolnu cijenu za strašna djela, gubi mnogo od svoje vjerodostojnosti. To je izazvalo dramatične poteškoće, kako u duhovnom i materijalnom smislu u mnogim biskupijama, samostanima i sjemeništima, s crkvama koje postaju prazne u cijelim provincijama. Procjenjuje se da je Crkva u SAD-u morala dosad platiti više od 1,5 milijardi dolara odštete. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez postojanja značajnog podzemlja, od kojih tužitelji obično otkrivaju samo mali dio, vrh ledenog brijega.

U skandale su uključeni najviši službenici. U Poljskoj je, primjerice, nadbiskup Juliusz Paetz razriješen službe biskupa Poznanja 2002. U Irskoj, tako sličnoj Poljskoj u duhovnim i povijesnim uvjetima, nekoliko biskupa je razriješeno dužnosti u posljednjih nekoliko godina, uključujući John Magee, biskupa biskupije Cloyne, izbačen 2010. zbog prikrivanja djela pedofilije i efebofilije koje je počinilo 19 svećenika u njegovoj biskupiji. Prije toga, oci Paetz i Magee radili su zajedno u Vatikanu dugi niz godina, kao dio najbližih, najutjecajnijih suradnika posljednje tri pape.

Razmjere do kojih militantni homoseksualci u mantijama mogu ići, može se promatrati u ponašanju posebno “liberalnog” i “otvorenog” nadbiskupa Rembert Weaklanda, koji je vodio biskupije Milwaukee, SAD, u godinama 1977-2002. On je otvoreno priznao da je gej i da je imao mnogo partnera u životu. Tijekom 25 godina – on se stalno protivio Papi i Svetoj Stolici u mnogim pitanjima, posebno je kritizirao i odbacivao nauk Učiteljstva o homoseksualnosti. On je podržavao i štitio aktivne homoseksualce u svojoj biskupiji, pomažući im izbjeći odgovornost za seksualne prijestupe koje su više puta počinili. Napuštajući dužnost, on je pronevjerio oko pola milijuna dolara u korist svog bivšeg partnera.

Jedan od najutjecajnijih ljudi u Crkvi svoga vremena, Marcial Maciel Degollado, osnivač Legije Krista, ispostavilo se da je biseksualan i da je počinio teške seksualne prekršaje protiv mnogih članova i maloljetnih učenika u vlastitoj zajednici, uključujući i vlastitog sina ….

Sva četvorica su išla u cijelosti nekažnjena dugo vremena, unatoč brojnim prigovorima i optužbama protiv njih, godinama slanim u Rim. Samo izravan kontakt s Papom ili davanje u medije su napokon pomogli. Inače, sve je bilo blokirano na nižim razinama lokalne ili vatikanske hijerarhije. Slično je bilo u mnogim drugim slučajevima. Na primjer, nekoliko godina je prošlo prije nego su uklonjeni s dužnosti biskupi: iz biskupije Santa Rosa u Kaliforniji Patrick Ziemann (1999), Juan Carlos Maccarone iz Santiago del Estero u Argentini (2005.), Georg Müller iz Trondheima i Osla u Norveškoj (2009.), Raymond John Lahey iz Antigonisha u Kanadi (2009), Roger Vangheluw iz Brugesa, u Belgiji (2010), John C. Favalora iz Miamia (2010) i Anthony J. O’Connell iz Palm Beacha na Floridi (2010) – zbog aktivnog bavljenja [, ili zataškivanja,] homoseksualne pedofilije ili efebofilije. Slične mjere je trebalo poduzeti s mnogim drugim biskupima za prikrivanje takvih djela. Isto vrijedi za mnoge, ponekad vrlo utjecajne svećenika. Ne samo da broj teških seksualnih kaznenih djela dokazuje moć tog podzemlja, nego u sve većoj mjeri – stupanj do kojeg je poremećen proces odabira kandidata za biskupe, kojima je bilo omogućeno napraviti veliku “karijeru” u Crkvi usprkos takvim kaznenim djelima, vodeći dvostruki život. To dodatno potvrđuju i učinkovitosti kojom su takvi slučajevi bili zataškavani i prikriveni, često nepremostiva blokada svih pokušaja u Crkvi za zaštitu od nepravde, težnji za temeljnom istinom i pravdom. Bilo je tako teško poduzeti odgovarajuće, očite mjere protiv homoseksualaca, tako čudne poteškoće su se pojavljivale, pa je čak i bilo kakav uspjeh u tom području bio ograničen, djelomičan i privremen. Svjedoci smo strašne pojave – ispada da je udobnost homoseksualnih prijestupnika važnija od sudbine djece i mladeži, od sudbine cijele Crkve. Ako je to učinjeno namjerno, to bi bila veleizdaja, Crkva će biti kriva za izdaju mladeži!

To se može vidjeti u strahu i zbunjenosti klera, osobito u pojedinim biskupijama i zajednicama, kada su suočeni s tom temom – oni bježe u tišinu, ne mogu artikulirati čak ni osnovne izjave o nauku Crkve o toj temi. Čega se oni boje? Odakle dolazi taj strah u cijelim skupinama zrelih, odrasli ljudi? I odakle dolaze neuroze, bolesti srca i druge pritužbe u svećenika koji se ipak pokušavaju suprotstaviti takvim pojavama, pogotovo za zaštitu djece i mladeži? Oni mora da se boje nekog utjecajnog lobija koji drži svoju moć i kojima bi se bilo moglo zamjeriti.

Da bi se takvo zlo skrivalo i toleriralo, potrebno je da pravi ljudi drže ključne pozicije, i ne samo homolobi, već homoklika ili homomafija je stvorena. Doista, to je ono kako sadašnji poljski ministar pravosuđa, Jarosław Gowin, naziva tu grupu kada se odnosi na skandal homoseksualnih zlostavljanja koje su počinili svećenici u biskupiji Płock, prekršaje zlostavljanja mladih i sjemeništaraca, te prikrivanje takvih činjenica. On je rekao da kad je intervenirao u Crkvi u slučaju nadbiskupa Paetza, imao je dojam da se radi o mafiji, gdje se brutalno negiraju i najočitija načela i činjenice.

Slične usporedbe s mafijom nedavno je dao Charles F. Scicluna, glavna osoba odgovorna za bilježenje takvih slučajeva u Crkvi, “tužitelj” u disciplinskom odjelu Kongregacije za nauk vjere. Govorio je tijekom simpozija pod nazivom “Ususret ozdravljenja i obnove” održanog u veljači 2012. godine u Rimu, posvećen problemu seksualnog zlostavljanja u Crkvi. U ime Benedikta XVI, on je snažno osudio ne samo počinitelje, već i njihove poglavare u Crkvi koji su prikrivali djela, te su pozvani na snažno protivljenje takvom ponašanju, na otvorenu suradnju s policijom, poduzimajući put čišćenja od strane Svete Stolice. Organizirani prijestupnici su uspješni u zaštiti svojih interesa, uspješniji su u nanošenje štete drugima i uništavanju vjerodostojnosti Crkve. Na taj način, snažan poriv prema dekristijanizacije dolazi iz same Crkve.

Posebno vrijedan komentar u raspravi je dao F. Profesor Józef Augustyn SJ, koji je rekao: “Problem, po mom mišljenju, nije “u njima”, nego u našoj reakciji “na njih “. Kako mi, obični svećenici i poglavari, reagiramo na njihovo ponašanje? Da li popuštamo strahu, uzmičemo, pozivamo na šutnju, praveći se da problem ne postoji? Ili se suočavamo s problemom, da li smo eksplicitni o tome, da li im oduzimamo utjecajne pozicije, mičemo li ih iz njihovih ureda? Oni ne bi trebali raditi u sjemeništima ili držati bilo kakve važne pozicije. Ako homoseksualni lobi postoji i nema ništa za reći u strukturama Crkve, to je zato što smo popustiti, što smo se povukli, pretvaramo se, i tako dalje. …

Sveta Stolica … nam je dala jasan znak, smjer o tome kako bi trebalo riješiti takve probleme. Prikrivanje ponašanja nepoštenih osoba, koje će prije ili kasnije biti otkrivene, uništavaju autoritet Crkve. Vjernici spontano pitaju o pouzdanosti zajednice koja tolerira takve aranžmane. Ako napravimo a priori pretpostavku da nema lobija homoseksualnih svećenika, niti je bilo ili će biti u budućnosti, mi zapravo podržavamo fenomen. Homoseksualni lobi klera će proći nekažnjeno i postati ozbiljna prijetnja “.

MEHANIZMI FORMIRANJA HOMO-ZAJEDNICA

Kao što se može vidjeti iz navedenih primjera, ovom lobiju mora da je bilo dugo dopušteno da imaju svoj put, da bi takva situacija bila moguća. Ali normalna većina ne bi trebala biti zastrašivana od poremećene manjine. Stoga je potrebno razumjeti mehanizam koji omogućuje da lobi postane tako utjecajan.

Sve počinje s činjenicom da je puno teže za bogoslova s homoseksualnim tendencijama ili utvrđenom homoseksualnom orijentacije da postane pristojan svećenik. S jedne strane, svećenički poziv može se činiiti atraktivnim, čineći se idealnim okolišem, jer može ostati u njemu poželjnom muškom društvu, bez potrebe da objašnjava odsutnost žena u njegovom životu. Naprotiv, to se, uostalom, vidi kao velika žrtva za Kraljevstvo Nebesko, odustajanje od najveće vrijednosti braka. Situacija se čini vrlo ugodnom. Prema tome, ako nema zahtjeva za takve mlade ljude, u crkvama ili biskupijama može biti mnogo puta više njih nego u svijetu u prosjeku, odnosno mnogo puta više od 1,5 posto,. Njihov točan broj ovisit će o tome koliko dominantne pozicije su već postigli, i koliko su ostali svećenici zastrašeni ili nesvjesni važnosti problema.

S druge strane, homoseksualnost je rana na osobnosti koja može narušiti mnoge druge funkcije. Takvi poremećaji uključuju iskrivljene odnose s drugim muškarcima, ženama i djeci; naviku stalnog pretvaranja, krijući nešto važno u životu; uzorak igranja igre ​​koja sprečava iskrene, duboke, emocionalno poštene odnose s vršnjacima i tutorima. Ona također koči pravilno razumijevanje i poštovanje prirode ženstvenosti i braka kao otajstvo ljubavi između muškarca i žene. Osim toga, ako je homoseksualac, osjeća slične želje prema muškarcima kao čovjek koji osjeća prema ženama, te želje će ga stalno uzbuđivati trajnom, bliskom prisutnosšću predmeta njegove želje. On se nalazi u situaciji analognoj normalnog čovjeka koji nekoliko godina (ili za cijeli život) treba pod istim krovom, koristitii zajedničku kupaonice s mnogim atraktivnim ženama. Vjerojatnost za održavanje čistoće u takvoj situaciji vrlo brzo će opadati. Trebamo poštivati ​​i pokušati razumjeti svoju homoseksualnu braću u istoj mjeri kako poštujemo i pokušavamo razumjeti bilo koje ljudsko biće. Oni često daju sve od sebe, pokušavaju, a neki od njih uspiju, živjeti pristojan ili čak sveti život. Objektivno, međutim, to je mnogo, mnogo teže za njih, pa oni mnogo češće ne uspiju.

Ako, međutim, nisu u stanju kontrolirati svoje sklonosti, a uspiju proći kroz kontrolna sita sjemeništa, pravi problem počinje u svećeništvu ili redovničkom životu. Više nemaju prisutnosti i kontrolu njihovih supervizora, njihova sloboda je mnogo veća. Ako oni popuste napasti i krenu putem aktivne homoseksualnosti, njihova situacija postaje očajna. S jedne strane, oni dijele sakramente, slave svetu misu svakodnevno, bave se najsvetijim svetim predmetima; a s druge strane oni stalno rade upravo suprotno, što je posebno žalosno. Na taj način “postaju imuni” na ono što je veće, što je sveto, njihovi moralni život atrofira, stalno idu nizbrdo prema padu. Kako ono što je veće umire u njima, više prostora ostaje za ono niže – želja za materijalnim, senzualnim stvarima – novac, moć, karijera, požuda i seks. Teško da im se može pomoći, jer najviša sredstva formacije , vjere i milosti nisu uspjeli. Oni, međutim dobro znaju, da mogu biti izloženi neugodi, tako da štite jedni druge nudeći međusobnu podršku. Oni grade neformalne odnose koji podsjećajući na klike ili čak na mafiju, teže držati osobito one položaje koji nude moć i novac. Kad su postigli poziciju odlučivanja, oni pokušavaju promovirati i gurati naprijed one čija je priroda slična njihovima, ili barem one za koje se zna da su preslabi da im se suprotstave. Na taj način, vodeće pozicije u Crkvi mogu držati ljudi koji pate od dubokih unutarnjih rana, teško da prikazuju duhovnu razinu koja se očekuje od takvih ureda; ljudi koji su se predali licemjerju i posebno su skloni biti ucijenjeni od strane neprijatelja kršćanstva. Ljudi koji nikad ne “govore iz srca”, nikada se ne otkrivaju zbog straha od sramote. Umjesto toga, oni ponavljaju ono što su naučili napamet, kopiraju ono što su drugi rekli. Često se ozračje licemjerstva i beživotnosti može osjetiti oko njih. Licemjerje u svom čistom obliku. Čak i ako aktivno ne prakticiraju homoseksualnost, u pravilu oni pokušavaju zaštititi i čak promovirati one koji to prakticiraju, uz mnogo solidarnosti, spremni da se udruže s njima. Na taj način oni preferiraju vlastitu dobrobit u odnosu na  dobrobit zajednice, prema pravilu koje kaže: “Neka Crkva bude osramoćena, ismijana i ponižena, dok god je meni i “mojima” dobro u životu , sve dok imamo dovoljno da nas zadovolji”. “Omertà” u čistom obliku. Na taj način oni zapravo mogu postići dominantan položaj u mnogim područjima crkvene hijerarhije, postati “elita u stražnjim sobama” koja zapravo ima ogromnu moć u odlučivanju o važnim imenovanjima i cijelom životu Crkve. Doista, oni mogu čak dokazati da su previše jaki za poštene, dobronamjerne biskupe.

Situacija postaje gotovo očajna za druge svećenike. Novi klerici studenti mogu, primjerice, uključivati mlađe partnere takvih homo-svećenika. Kada ih prorektor ili neki drugi visoki pokušava ukloniti, to može završiti tako da sam bude maknut umjesto homo-bogoslova. Ili, kada vikar pokušava zaštititi mlade od župnika koji ih zlostavlja, vikar će biti discipliniran, izopćen i negdje drugdje preseljen. On prolazi kroz teško iskušenje za hrabro ispunjavanje svoje temeljne dužnosti. On može biti čak i ucijenjen, ponižen i oklevetan u župi ili među ostalim svećenicima kao žrtva organizirane kampanje. I kad svećenik ili redovnik je zlostavljan od strane vršnjaka ili nadređenog i traži pomoć i zaštitu na višoj instanci, on često pronalazi da viši ured zauzima još vatreniji homoseksualac.

Usput, članovi homo-klike mogu postići takve pozicije i utjecaj da oni počinju vjerovati da imaju posebne ovlasti i da će prolaziti nekažnjeno zauvijek. Njihov život često postaje đavolska karikatura svećeništva, baš kao što su i homoseksualni odnosi karikatura braka. Kao što se može naučiti iz medija, na primjer, oni se ponašaju kao homoseksualni ovisnici, postajući sve više i više neobuzdani, pribjegavaju nasilju. Oni počinju maltretirati i zlostavljati čak maloljetnike. Sve to može rezultirati strašnim zlom, uključujući ubojstva i samoubojstva.

Saznao sam o biskupu Paetzu slučajno, od bogoslova koji mi je to rekao, drhteći od emocija i užasa, o tome kako ga je zlostavljao njegov vlastiti ordinarij. On je bio na rubu gubitka vjere kao i mentalnog i duhovnog integriteta. Nije bio lak posao uvjeriti ga da jedan čovjek nije cijela Crkva, da je takav slučaj samo još jedan razlog da postane svećenik, tako da se nešto što je divno ne ostavi u rukama takvih ljudi. Čuo sam mnoge slične priče od svećenika iz Łomża i Poznanju (gdje je služio kao ordinarij) koje sam upoznao tijekom nacionalnog i međunarodnog akademskog simpozija. Naše intervencije na različitim razinama crkvene hijerarhije su bile bez uspjeha, naišli smo na zid koji se ne može prevladati, čak i u evidentnom slučaju kao što je bio taj. U slučaju vikara ili katehete, mali dio tih otkrića će biti dovoljan da uzrokuje neku reakciju. U ovom slučaju je bila potrebna strašna gužva u medijima i dolazak do samog Pape.

Da citiram F. Józef Augustyna opet: “Crkva ne generira homoseksualnost, ali pada kao žrtvom nepoštenih ljudi s homoseksualnim sklonostima koji iskorištavaju njene strukture da slijede svoje najniže instinkte. Aktivni homoseksualni svećenici su majstori kamuflaže. Često ih se otkrije slučajno. … Prava prijetnja Crkvi su cinični homoseksualni svećenici koji iskorištavaju svoje funkcije u svoje ime, ponekad na izuzetno nepošten način. Takve situacije uzrokuju velike patnje Crkve, svećeničke zajednice, nadređenih. Problem je zaista vrlo težak. ”

BORBA BENEDICTA XVI

Benedikt XVI je došao do saznanja o tom tipu svećenika tijekom svojih dugih godina rada u Vatikanu. On je više puta naglasio kako je bio šokiran s opsegom kuge homoseksualnih zlostavljanja u Crkvi, s veličinom tog podzemlja, i strašne štete mladima i Crkvi u cjelini. On se prisjeća: “Da, to je velika kriza, moramo reći da je. Bilo je to traumatično za sve nas. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je gotovo kao krater vulkana, iz kojeg je iznenada izašao ogroman oblak prljavštine, zamračujući i zaprljajući sve, tako da se iznad sveg svećenstva odjednom sve činilo kao mjesto srama, te je svaki svećenik bio pod sumnjom da je i on poput njih. ” Govorio je o tim ljudima dok je bio kardinal tijekom poznatog Križnog puta na Colosseum 2005., nešto prije smrti Ivana Pavla II i njegova vlastita izbora za Papu: “Ne bismo li također mislili koliko Krist pati u svojoj vlastitoj Crkvi… koliko često treba ući u prazna i zla srca! Koliko često slavimo samo sebe, bez shvaćanja da je On tu! Koliko je često njegova Riječ izvrnuta i zloupotrijebljena! Koliko malo vjere je prisutno iza tolikih teorija, toliko praznih riječi! Koliko prljavština postoji u Crkvi, pa čak i među onima koji su, u svećeništvu, a trebali bi da pripadaju u potpunosti njemu! Koliko ponosa, koliko samozadovoljstva … Možemo ga samo pozivati iz dubine našeg srca: Kyrie eleison – Gospodine, spasi nas (usp Mt 8: 25). ” Papa je također rekao: “Najveći progon Crkve ne dolazi od njezinih neprijatelja izvana, nego proizlazi iz grijeha unutar Crkve”. Znao je kakav zadatak ga čeka, te je preuzimajući dužnost 24. travnja 2005. godine, rekao: “Molite za mene, da ja ne pobjegnem u strahu od vukova”.

Najveći progon Crkve ne dolazi od njezinih neprijatelja izvana, nego proizlazi iz grijeha unutar Crkve.

I to je razlog zašto je poduzeo odlučnu i brzu akciju kao papa. On je čistio crkvu od homoseksualnog zlostavljanja i za sprečavanje ponavljanja u budućnosti, to je bio jedan od prioriteta njegova pontifikata. Skidao je kompromitirane svećenika iz njihovih ureda s mnogo energije. U prvih mjeseci nakon njegova izbora, još 2005. godine, dao je uputu koja strogo zabranjuju ređenje neizliječenih homoseksualaca. Uputi je prethodilo pismo upućeno iz Svete Stolice biskupima diljem svijeta, određuje da svećenici s homoseksualnim tendencijama moraju biti odmah uklonjeni iz svih obrazovnih funkcija u sjemeništima. Pismo Kongregacije za katolički odgoj izdano 2008. godine zabranjuje njihov ulazak u sjemeništa. Izričito kaže da se mogu upisati tek nakon što se trajno izliječe. Ovi principi su se potvrdili u 2010. godini Notom vikarijata Rimu za nasljednika svetog Petra – standard za cijelu Crkvu. Model koji je trebalo slijediti u takvim slučajevima također je i u Papinom pastoralnom pismu katolicima Irske, također u 2010, zbog teških grijehe protiv bespomoćne djece. Baš kao i sadašnji predsjednik Njemačke, Joachim Gauck, koji je uspješno proveo model inspekcije (lustracije? op.ur.) u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, njegov sunarodnjak u Vatikanu je obavljao temeljito, pošteno, kršćansko čišćenje Crkve. Papa je također pokušao da se slične katastrofa ne ponovi u budućnosti strogo zabranjujući ređenje homoseksualno-orijentiranih osoba, da se to ponovo ne pojavi u zajednici.

To treba naglasiti jer u poljskoj crkvi je podcijenjen problem povezanosti homoseksualnosti i svećenstva. Čini se da se proboj po tom pitanju Benedikta XVI i Svete Stolice ovdje dovoljno ne razumije. Njegovi rezultati mogu se sažeti kako slijedi:

1) umjesto podjele na aktivnu i pasivnu homoseksualnost, u svojim službenim dokumentima Sveti Otac uvodi podjelu na privremene homoseksualne sklonosti koje se javljaju u pubertetu, i sklonosti koje su postale duboko ukorijenjene. Oba oblika su prepreka koja onemogućava svete zapovijedi, tako da zahtjevi nisu samo (obično privremeno) nečinjenje aktivne homoseksualnosti.

2) Homoseksualnost je nespojiva sa svećeničkim pozivom. Prema tome, strogo je zabranjeno, ne samo zarediti ljude koji imaju homoseksualne sklonosti (makar privremeno), nego i da ih se prima u sjemeništaa.

3) Privremene homoseksualne sklonosti moraju biti izliječene i prije upisa na prvu godinu studija ili novicijata.

4) sjemeništa i samostani, prezbiteriiji i biskupijske kurije moraju biti potpuno čiste od bilo kojeg oblika homoseksualnosti.

5) Muškarci s homoseksualnim sklonostima koji su već zaređeni kao đakoni, svećenici ili biskupi i dalje ostaju valjano zaređeni, ali su pozvani da se drže svih zapovijedi danih od Boga i Crkve. Baš kao i drugim svećenicima, oni bi trebali živjeti u čistoći i odustati od bilo kakvih aktivnosti štetnih za čovjeka i Crkvu, posebno od pobune protiv Svetog Oca i Svete Stolice, ili mafijaških oblika aktivnosti.

6) Svećenike koji pate od takvih poremećaja se snažno potiče da odmah započnu odgovarajuću terapiju

U Svjetlo Svijeta 2010. Benedikta XVI nalazimo kao pogovor vrlo važan dio o homoseksualnosti i svećenstvu. Ove riječi Svetoga Oca su, na neki način, komentar na ranije dokumente Svete Stolice. Čini se da je govorio “od srca”, te je vrlo jasan:

“Homoseksualnost je nespojiva sa svećeničkim pozivom. Inače će sam celibat izgubiti svoje značenje kao odricanje. Bilo bi vrlo opasno ako celibat postane svojevrsni izgovor za dovođenje ljudi u svećeništvo koji se ionako ne žele vjenčati. Jer, na kraju, njihov odnos prema čovjeku i ženi su nekako iskrivljeni, izvan centra, i, u svakom slučaju, nije u smjeru stvaranja o čemu smo govorili.

Kongregacija za obrazovanje je donijela odluku prije nekoliko godina da homoseksualni kandidati ne mogu postati svećenici, jer ih njihova seksualna orijentacija otuđuje od pravog smisla očinstva, od unutarnje prirode svećeničkog bića. Izbor kandidata za svećeništvo, dakle, mora biti vrlo oprezan. Najveća pažnja je potrebna kako bi se spriječilo prodiranje ove vrste dvosmislenosti i dovođenje u situaciju u kojoj bi celibat svećenika praktično završio poistovjećivanjem sa sklonosti homoseksualnosti “.

Važnost ovog pitanja za Papu i Svetu Stolicu naglašava činjenica da unatoč velikom nedostatku svećenika i novim zvanjima u Zapadnoj Europi i Americi, Crkva ne želi primiti takve kandidate u svoja sjemeništa; stravična zlostavljanja homoseksualnih svećenika su izazvala previše zla, previše katastrofe, i koštalo je previše.

HOMOHEREZA U CRKVI

Ne žele svi prihvatiti gore navedenih pravila. Postoji otpor onome što je rekao Papa. Homoseksualna zajednica u Crkvi se brani i napada. Za to trebaju intelektualna sredstva, opravdanje, i to je razlog zašto homoideologija poprima oblik homohereze u svojim mislima, riječima i djelima. Najotvoreniji revolt protiv Pape i Crkve vode neki Isusovci u Sjedinjenim Državama, koji se otvoreno protive i najavljuju da će unatoč navedenim odlukama primati homoseksualno-orijentirane bogoslove, koji su, zapravo, posebno dobrodošli. Oni imaju dugu tradiciju u tom smislu, godinama se glavno izvorište homoideologije i homohereze. Oni su preuzeli mnoge poglede krivovjernog moralnog teologa, bivšeg svećenika Charles Currana. Oni su također pod neodoljivim utjecajem svog bivšeg kolege fratra, F. John McNeill SJ, koji je osnovao pro-homoseksualni pokret nazvan Dignity i objavio knjigu pod naslovom The Church and the Homosexual, gdje izričito odbacuje nauk Crkve i usvaja homoideologiju. Knjizi je napisao predgovor njegov provincijal iz New Yorka, te je izdavana nekoliko puta unatoč zabrani od strane Vatikana. Na taj način, je postala homoseksualna Biblija za mnoge američke isusovce. McNeill čini se da njima znači više od Isusa ili Svetog Pavla, i od pape. Objavljuju i nadalje Theological Studies and America,  koji odupire i promiče pro-homoseksualne ideje. Prema tome, procjenjuje se da imaju najveću zastupljenost homoseksualaca u svojim redovima, daleko iznad 30 posto. Homoseksualci se osjećaju udobnije s njima nego ikad, dok ostali svećenici nalaze ovu specifične atmosferu sve manje i manje podnošljivom.

Čini se kao da su isusovci zamijeniti svoj tradicionalni, četvrti zavjet poslušnosti papi s četvrtim zavjetom nad-neposluha. Ne bismo trebali biti posebno iznenađeni ili šokirani, jer, znajući da je svećenstvo podložno svim utjecajima svog vremena, uključujući i one najgore. Ako su intelektualno ili moralno slabi, oni su ne samo podložni, nego će im i podleći. To je jedan od osnovnih izvora hereze u Crkvi, koja je već vidjela toliko njih koji trebaju biti prokazani i prevladani. U vremenima fašističkih ideologija i marksizma, imali smo i fašističke svećenike i marksističke svećenike u Crkvi. Sada kada ekstremni ljevičari promiču homoideologiju, mi prirodno imamo homoideologe, a ponekad čak i homoheretičke svećenike u crkvi.

U Poljskoj, njihov najpoznatiji predstavnik je F. Jacek Prusak, SJ, kojeg su uostalom trenirali američkih isusovci. Već osam godina on je preuzeo ulogu glasnogovornika homolobija u Crkvi, boreći se beskompromisno da brani svoje interese. Njegov vokabular i njegovi argumenti ponekad se čini da su doslovni citati iz priručnika o homoideologiji, kopirani s gay web stranica. Njegovi tekstovi pate od brojnih nedostataka, kako u pogledu sadržaja, tako i logike, ali je njihov glavni cilj uvijek isti: potpuno opravdavanje homoseksualnosti općenito, a posebno homoseksualnog svećeništva – bez obzira koliko manipulacija je potrebno za postizanje tog cilja. Kad god svećenik ili laik govori o tome što Crkva uči o homoseksualnosti, odmah ide brutalan napad od Oca Prusaka – ponekad čak i na stranicama anti-kršćanskih novina. U ovoj velikoj borbi Crkve protiv homoideologije, on izričito zauzima stranu neprijatelja i ističe se. Podržao ga je Tadeusz Bartos OP, premda na mnogo manje agresivan način. F. Bartos je napustio svećenstvo i svoju zajednicu u 2007. i ostao je usamljen u toj ulozi. On je u tom pogledu prokušani komentator za medije posebno neprijateljske prema Crkvi. Godine 2005., odmah nakon najavljenog naputka o zabrani ređenja homoseksualaca, FJ Prusak objavio razarajuće kritike u novinama čiji su urednici poznati po svojem fanatičnom propagiranju homoideologije. Isto tako, u svom članku pod naslovom The Lavender History of the Church, upravo protivno izjavi Učiteljstva gore citiranog, on tvrdi da homoseksualna orijentacija ne isključuje kandidata za svećeništvo. On dovodi u pitanje postojanje homolobija u Crkvi, iako su on i njegove aktivnosti posebno uvjerljivi dokazi suprotnog. Dakle, on je i dalje u dugačkom redu svećenika koji predstavljaju stavove protivno nauku Crkve, za koje su promovirani u ljevičarskim, antikršćanskim medijima, npr F. Michał Czajkowski, bivši isusovac Stanisław Obirek, i ex-dominikanac Tadeusz Bartos.

To se lako može vidjeti uspoređujući njegova mišljenja s onima koje je izrazio Papa (…) Ne može se dopustiti da homoideologijska manjina dominira nad normalnom većinom. Način na koji se Otac J. Prusak protivi Svetom Ocu je nedopustiv i skandalozan.

Radi se o samom postojanju Crkve. Ideologija i manipulacija moraju biti sasječeni u korijenu, jer ako se više svećenika poput fra Prusak pojavi, može biti prekasno. Crkva se može uništi iznutra – kao što je već bio slučaj u mnogim mjestima na Zapadu. Crkva koja je proturječna, odbacuje svoje učenje, postaje beskorisna i umire – kao Crkva u Nizozemskoj. Sve što je kontradiktorno samo obavezno nestaje.

Loša teologija je smrtno opasna. Nesposobni teolog može reducirati vjeru, teologiju i filozofiju na psihologiji, može zaraziti organizam Crkve s virusima neprijateljevih bolesnih ideja, mogu pokupiti i prenijeti tuđe bolesti. To je, primjerice, slučaj s bivšim svećenik Eugene Drewmann, koji je počeo kao profesor dogmatske teologije u Paderbornu i kroz reduciranje teologije do psihologije završio s New Age i budizmom. Za njega, Sigmund Freud i Carl Jung su postali važniji od Isusa i Pavla. Posljedice su već čekale iza ugla. Ako se takve teorije dopuste širiti, njihove posljedice mogu biti destruktivne za cijelu Crkvu – kao što je bilo u Nizozemskoj. Tamo je bolesna teologija Edward Schillebeecksa doprinijela raspadu i gotovo uništenju Crkve koja je nekada bila puna života. Unutar desetak godina, uspio je da nestane. To je poput rudnika ispod zgrade. Trebamo se rezolutno braniti od takve “nizozemske teologije”. To je za Crkvu “biti ili ne biti”. Ako se homolobistima dopusti djelovati slobodno, u desetak godina oni mogu uništiti čitave kongregacije i biskupije – kao u SAD-u, gdje se svećenički poziv sve više i više danas zove “gej profesija” (posebno se odnosi na američke isusovce), ili kao u Irskoj, gdje su ljudi neodlučni o ulasku u već ispražnjena sjemeništa zbog straha da se ne posumnja da boluju od nekog poremećaja.

Situacija je pomalo kao na početku reformacije, kada su čitave zemlje i narodi napustili Crkvu, a jedan od temeljnih razloga za to stanje bez presedana je bio pad morala i slobodoumlje nekih svećenika, uključujući i pape Aleksandar VI. Baš kao što je i Vijeće Trenta pokušalo spasiti Crkvu prije svega kroz pokajanje i disciplinu, Benedikt XVI pokušava je spasiti ograničavanjem opsega i utjecaja homolobija unutar Crkve. To pokazuje njegov proročki i znanstveni genij, i naglašava njegovu važnost kao jednog od najvećih teologa našeg vremena, sposobnog sudjelovati u duhovnom ratovanju. To se može vidjeti naročito u dužoj perspektivi, kad razmišljamo o tome koliko drugih teologa koketira s modnim ideologijama, ili su im čak podlegli. Kao teolog i biskup, Ratzinger je uvijek visoko principijelan i napravio je odlične i točne odluke. On se nikada nije našao pod takvim iluzijama, nikada nije otišao ni u “novinsku teologije” ili “postmoderne” teologije s njihovom krajnjom neodgovornosti, što iznose tvrdnje duboko u suprotnosti s kršćanstvom. Sada, on se nema čega sramiti. Pa ipak, zbog te točnosti mišljenja žestoko mu se protive, ili čak i mrze neki u Crkvi, posebno članovi homolobija koji predstavlja samo središte unutarnje opozicije protiv Pape. Veličina Benedikta XVI može se vidjeti u načinu na koji sve to trpi, miran, povjerljiv i strpljiv, kada ostaje ponizno u šutnji kao odgovoru na najprimitivnije napade – od onih koji su “u istom košu”. On ne brani sebe, ono za što mu je stalo je prije svega Krist i dobrobit čovjeka. On je veliki znanstvenik i vjerodostojan svjedok u Otkrivenju. On je doista ne samo najistaknutiji intelektualac, nego i “dobri pastir koji ne napušta ovce ili ne pobjegne kad vidi vuka gdje dolazi, nego život svoj polaže za ovce” (usp Ivan 10, 12.15).

(…) Homoideologija se čini da je tako moćna i agresivno se promovira kao marksizam ili fašizam u prošlosti. Njegova pobjeda izgleda neizbježna mnogima (kao što je bilo s tim drugim ideologijama). U toj situaciji, to je prije svega Crkva koja otvoreno brani osnovnu istinu, brani ono što je razumno. Kada demoni ideologije bijesne, vjera mora, paradoksalno, postati poseban skrbnik i branitelj razuma. Crkva je preživjela kroz teškoće i krivovjerja većih od ovoga. Ono što je apsurdno na kraju mora propasti, iscrpiti se i samo se proždrijeti. Ne može se živjeti u kontradikciji zauvijek. Ne možemo uvijek živjeti protiv razuma, protiv prirode, protiv zapovijedi, baš kao što ne možemo stajati na glavi zauvijek. Moramo konačno ili se pokajati ili pasti.

Veličina Katoličke crkve se otkriva i po tome što može priznati da je u krivu, priznati pogreške svojih članova, ispričavati se zbog njih, krenuti na put pokajanja i čišćenja. Ostale zajednice su to sposobne u mnogo manjoj mjeri, njihovi nedostaci su mnogo veći. Mediji, koji bi se mogli zvati CMK – Centri mržnje protiv kršćanstva, predstavljaju situaciju kao da je to bio glavni ili jedini problem Katoličke crkve, kao da se efebofile našlo samo među svećenicima i sada svaki svećenik treba biti osumnjičen za istu stvar. Upravo na isti način je katoličke svećenike predstavljala Goebbelsova propaganda u doba Hitlera, s istim metodama generaliziranja. Iskreni novinari, međutim, kažu: “Možemo vidjeti da je Katolička Crkva jedina institucija koja nešto poduzima s pedofilijom. Pedofilija je čest problem u svim zajednicama i obrazovnim institucijama “.

Moglo bi se pitati, onda, kada će novinari početi istraživati opseg problema među sobom, uključujući i vlasnike novina za koje rade, među onima koji daju ton za manipulacije i lov na vještice u medijima? To može biti teško – kao na primjer u Belgiji i Litvi, gdje su čak i ljudi na najvišim razinama u hijerarhiji raznih vlasti bile uključenii u pedofiliju. Ali gdje je hrabrost i entuzijazam onih novinara koji su bili toliko spremni napadati Crkvu? Pouzdana istraživanja pokazuju da je problem najmanje raširen u Katoličkoj crkvi. Zašto je, onda, to jedino što čujemo? Prema istraživačima, samo jedan za tisuću slučajeva pedo- ili efebofilije se odnosi na sferu Katoličke crkve, u SAD-u samo jedan do pet katoličkih svećenika su uključeni u taj problem na deset tisuća ljudi. Statistički, postoji mnogo veći rizik npr kod oženjenih protestantskih svećenika ili učitelja, posebice sportski nastavnika.

Ne treba kriviti celibat, nasuprotno onome što se ponekad sugerira. Istaknuto je, među ostalima, od strane vatikanskog državnog tajnika, kardinala Tarcisio Bertonea, koji je rekao da “su mnogi psiholozi i psihijatri pokazali da ne postoji veza između celibata i pedofilije, dok su mnogi drugi pokazali da postoji veza između homoseksualnosti i pedofilije “. On također ukazuje na činjenicu da “80% pedofila osuđenih u SAD-u su homoseksualci. Među svećenicima osuđenima za pedofiliju, je 90% homoseksualaca “. Ovi podaci pokazuju da je “Katolička crkva imala problema s homoseksualcima više nego s pedofilima”. To podupire Itrovigne Massimo, talijanski sociolog, koji nas podsjeća da “ne postoji veza između celibata i pedofilije, jer postoje više pedofilia među oženjenim svećenicima nego među katoličkim svećenicima …. U SAD-u, gotovo tisuću svećenika je optuženo za seksualno zlostavljanje protiv maloljetnika, a samo oko pedeset proglašeni su krivima. U međuvremenu, bilo je čak šest tisuća sportskih učitelja i trenera, većina od njih u braku, osuđenih za isto zlostavljanje “.

Nije li to savršena priča za medije? Zašto oni jedva da govore o tome? Čini se da njihove namjere nisu toliko zaštititi djecu i mlade nego uništiti Crkvu. Ako su njihove namjere bili iskrene, oni bi prvi udarili na one koji počine najveći broj takvih zločina. No, njihov problem “samo su ljudi” je puno veći, međutim, nedostaje ljudi koji će biti spremni učiniti nešto s problemom, koji će riskirati. Takvi incidenti među onima koji su “jedan od nas” se prikrivaju i opravdavaju mnogo više nego što je to slučaj u Crkvi (npr ponašanje Romana Polanskog u Hollywoodu u 1978., što je očito bio standard u toj zajednici tada). Čini se da se govoreći: “Ako je to učinio “jedan od nas “, nećemo maknuti prstom, neka muče djecu, nije nas briga, dokle god smo OK”. To je licemjerje i cinizam “hrabrih” novinara i njihovih poslodavaca.

NAŠA BORBA

Važno je razumjeti razloge zbog kojih Crkva tako dugo nije bila u stanju nositi se s problemom homolobija. Ne radi se samo o utjecajima samog homolobija, gdje pritužbe na jednog homoseksualca u mantiji završi na stolu drugog, pa onda u kanti za smeće ili, još gore, čak, u rukama samog zločinca – tako da se on može slobodno osvetiti svojim žrtvama. To nije samo zla vrsta grupne solidarnosti, braneći one koji su “jedan od nas”, bez obzira koliko su oni krivi.

Tu je još jedan razlog, a to je neznanje, nerazumijevanje težine problema. Za normalnog svećenika je nezamislivo da se takvo strašno zlo odvija iza leđa. Štoviše, pristojni, dobronamjerni svećenici obično su opterećeni s toliko posla da se ne osjećaju u stanju nositi se s još jednim problemom. Tko bi se uostalom želio baviti takvim prljavštinama, osim ako su bili prisiljeni? Zato dok stvarno ogroman skandal ne eruptira, ljudi imaju tendenciju da se ponašaju kao “to je slabo, to je nesigurno, ali barem se kreće”. Uostalom, ovdje se radi o kriminalnim radnjama, a Crkva nije policija, nema alate potrebne da se bavi organiziranim kriminalom. Ako je svećenik izazvao prometnu nesreću ili počinio gospodarski kriminal, on se prvo mora suočiti s policijom i tužiteljem, a ne biskupom ili provincijalom. A djela pedofilije i efebofilije pripadaju u najteža djela protiv tijela, psihe i duše djece i mladih. Kakav je veliki poremećaj u svećenika koji više puta učine takve stvari za  trenutni užitak! Oni unište živote svojih susjeda. Za pedofile i ephebophile, prije svega, Isus je rekao: “Jao vama”. Da je za svakoga tko “uzrokuje grijeh jednom od ovih najmanjih što vjeruju u mene, da bi bilo bolje za njega da ima veliki mlinski kamen obješen oko vrata i da se utopio u dubinama mora” (usp Mt 18 : 6-11 i Luka 17: 1-2). Takvo zlostavljanje je najodvratnija, strašna šteta za normalnog dječaka, to je kao ubiti mu dušu. Ponekad se žrtva ephebophila ne može oporaviti od takvog zlostavljanja za cijeli život, da bi vjerovala drugima, da poštuju sebe ili posluša moralne norme. Ako takvo brutalno zlo učini svećenik, problem postaje još bolniji, jer je štetu nanio onaj tko je propovijedao lijepe ideje, kojemu je dječak vjerovao, od kojih je imao pravo očekivati ​​sve što je dobro i plemenito. Zlostavljani dječaci kažu: “Nikada više neću ići u crkvu”, “svi svećenici su kopilad”. Ponekad, oni izgube vjeru uopće, ili se pridruže nekoj sekti, a ponekad se doista nikada ne vrate Crkvi. Iako su nekad bili dio mlade skupine najbliže svećeniku, osobito uključeni u religiju, većina ih dolazi iz obitelji vjernika; nekad su bili ministranti, čitatelji, odlazili u ljetne kampove, na duhovne vježbe, hodočašća, oni su bili blago i budućnost Crkve. Gorljivi rad mnoštva pristojnih roditelja, časnih sestara, vjeroučitelja, svećenika, biskupa, uništen je zločinima grupe pokvarenih muškaraca. U toj situaciji, žrtvama se može pomoći ako ih brani drugi svećenik. To je najučinkovitiji način obnove povjerenja u Crkvu, da drugi svećenik obrani žrtvu od izopačenog kolege svećenika i odvede ih na policiju. To je vjernost čovjeku i Kristu. Potrebno je, jer je čin pedofilije ili efebofilija obično jedan akt u cijelom nizu i treba ga odmah prekinuti.

U tom slučaju, nema mjesta za oklijevanje, bez obzira koliko se riskira, bez obzira kome bi se mogli zamjeriti, bez obzira što se može izgubiti. Baš kao što otac ima dužnost da umre obraniti svoje dijete, ako je potrebno, tako svećenik ima dužnost da umre braneći svakog malenog, koji su Božja djeca. U Poljskoj, situacija je posebno opasna, jer neki stariji homoseksualci i ephebophili u mantiji mogu imati veze s bivšom Tajnom službom i ostalim specijalnim službama. Mnogi tajni suradnici su regrutirani od njih, jer su bili posebno skloni ucjenama. Ponekad, oni se još uvijek i danas ucjenjuju. Ako se njihova zla djela izlože, časnici takvih službi neće imati za što da ih ucijene, a time će i njihov izvor redovnih prihoda presušiti. Zato svećenik koji ustaje u obranu mladih i protivi se utjecajnom pedofilu ili ephebophilu može doći u iskušenje. Može se naći ne samo da je ustao protiv homomafije u lokalnoj crkvi, nego i starim strukturama specijalnih službi. I oni su iskusni u maltretiranju i ubojstvima svećenika, kao što je to bio slučaj, ne tako davno, ne samo s Presvetim F. Jerzy Popiełuszko, nego i F. Zych, F. Niedzielak, F. Suchowolec, i drugima.

Stoga, homomafiju u crkvi se mora rješavati na vrlo profesionalan način – moramo djelovati kao tužitelj ili časnik na bojnom polju. Moramo biti svjesni da je druga strana možda postala interno degenerirana da desetljećima žive u grijehu i licemjerju, da su možda pali na razinu običnih kriminalaca, da su spremni učiniti čak i najgore stvari, kako u riječima tako i djelimaa, da obrane svoje interese i poziciju.

Moramo biti spremni, a ne iznenađeni, čak i ako nas povrijede najgorim psovkama, ako smo optuženi za najgore stvari, jer “iz srca se prelijeva da usta govore” (usp Matej 12: 34). Netko tko je počinio velike krivice više desetaka godina spreman je raditi stvari barem jednako zle da sakrije zlo i izbjegne odgovornost. Puno je lakše lagati i reći da nisu učinili ništa loše poput pretući ili ubiti nekoga.

Važno je da nađemo eventualno veliku skupinu ljudi dobre volje da nas štite i podupiru ono što radimo. Ta skupina treba sadržavati svećenike, što je moguće visoko u hijerarhiji, stručnjake u različitim područjima, stručnjake za arhivske zapise, pravnike, policajce, novinare, i što je više moguće vjernika. Dobro razmjenjivati informacije, dokumente, dokaze. Globalnoj mreži homolobija i homomafijaša treba napraviti kao protutežu mreže poštenih ljudi. Izvrstan alat koji se može ovdje koristi je internet, što omogućuje stvoriti globalnu zajednicu ljudi zainteresiranih za sudbinu Crkve, koji su riješeni suprotstaviti se homoideologiji i homoherezi. Što više znamo, više možemo učiniti. Moramo zapamtiti da u tim stvarima mi smo kao “ovce među vukovima” , pa moramo biti “lukavi kao zmije i nevini kao golubovi” (Matej 10:16). Moramo imati hrabrosti suprotstaviti se zločincima, kao što je Krist imao hrabrosti suprotstaviti se farizejima iz njegova vremena. Ne možemo graditi naš život na slatkim iluzijama, jer samo “istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32), i to je razlog zašto “nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego duha snage, ljubavi i razbora “(2 Timoteju 1: 7).

Sve intervencije trebaju biti s najvećim respektom i ljubavi za svakog čovjeka, uključujući i zlostavljača. Bit kršćanstva se ogleda u volji da spasi sve, a najgori zločinci su posebno u opasnosti od gubitka zemaljskog i vječnog života, pa je za njih potreban posebno obilan dio zabrinutosti i molitve. Veličina i ljepota kršćanstva nalazi se u činjenici da Abel ovdje treba pokušati ne samo spasiti sebe, nego također sve ostale, uključujući Kajina.

LJUBAV I ISTINA CRKVE

U našoj borbi za Crkvu Isusa Krista, ne smijemo biti zavedeni argumentima poput: “Crkva je naša majka, i ne smije se govoriti loše stvari o vlastitoj majci”. Takve su se riječi često čule od onih koji su najviše povrijedili svoju majku, koji su učinili da je ozbiljno bolesna, a sada odbijaju započeti liječenje. Ako najbolja majka od svih je bolesna, za liječiti ju učinkovito trebamo najbolje moguće alate i najbolju, najtočniju moguću dijagnozu. Dakle, moramo znati o bolesti i razgovarati o tome. Ako je crkva u Poljskoj krenula put teških vremena, ako se mora pripremiti za progon, ako se mora oduprijeti i boriti se, njen organizam mora biti zdrav i jak, i bilo kakva gangrena mora biti uklonjena. Predsjednik Joachim Hauck je rekao da se u bivšoj Istočnoj Njemačkoj procesu čišćenja i kompenzacije protivili najjače oni koji su imali najviše na savjesti, koji su najviše povrijedili svoju braću i sestre, koji su ih najviše izdali. (…)

Moramo jasno , eksplicitno reći: da, postoji snažno homoseksualno podzemlje u crkvi (baš kao i na mnogim drugim mjestima), koje – ovisno o stupnju uključenosti članova, ovisno o svojim riječima i djelima – odnosi se na homoherezu, homolobi, homoklike ili čak homomafiju. Takvi krugovi u Crkvi se snažno protive istini, moralu i Otkrivenju, oni surađuju ​​s neprijateljima Crkve, potiču pobunu protiv Petra našeg vremena, Svete Stolice i cijele Crkve. Članovi tog lobija u Crkvi su relativno mala skupina, ali često drže ključne pozicije (koje žarko žele postići), stvaraju blisku mrežu odnosa i podržavaju jedan drugoga, to je ono što ih čini opasnim. Oni su opasni pogotovo za mlade, kojima prijeti seksualno zlostavljanje. Oni su opasni za sebe isto tako, jer će “umrjeti u svojim grijesima” (Ivan 8:23), kao što je Krist upozorio. Oni su opasni za poštene laike i svećenika koji im se protive. Konačno, oni su opasni za Crkvu u cjelini, jer kada postaju novinski naslovi, vjera milijuna ljudi se oslabi ili uništi. Mnogi kažu onda: “Ne, u Crkvi nema mjesta ni za mene, ni moju djecu i unučad”. I tako, homoseksualni zlostavljači sablazne milijune ljudi, stavljajući veliku prepreku na njihovom putu prema vjeri, Kristu, i spasenju. I sve to samo za nekoliko desetaka godina udobnog grešnog života. Može li biti veći grijeh? Crkva je stvorena kao najljepša zajednica ljubavi i dobrote, od vjernika koji žive u miru s Gospodinom i jedan s drugim. Ne smijemo dopustiti da naše najveće blago bude uništeno. Budimo sigurni i mirni. Normalno, pošteni ljudi su velika većina. Oni samo trebaju biti ispravno informirani, mobilizirani i ujedinjeni u akciji.

To je doista bila javna borba protiv društvenih struktura grijeha, protiv farizeja, što je bilo jedno od najvažnijih područja Kristova djelovanja.

Svaka istina, i ona najteža, treba nas dovesti da radimo na bolje, da se borimo za dobrobit čovjeka i Crkve. Unatoč svim grijesima i slabostima, najbolja, najljepša stvar koju mi ​​imamo je Crkva. Zlo, uključujući i homoseksualna zla, prisutno je u mnogo većoj mjeri izvan Crkve, u drugim zajednicama. Oni koji nas kritiziraju često vole licemjere koji ne mogu vidjeti “trn u vlastitom oku” (usp Matej 7: 1-5). Zato je Crkva sada toliko omrzinuta i napadana s takvom žestinom – jer je samo njezino postojanje stalni ubod savjesti, stalna opomena za one koji žive u grijesima koji su mnogo, mnogo veći od onih nekih ljudi u Crkvi , Pogledajmo prave razmjere. Uvijek je bilo i najvjerojatnije će biti krštenih ljudi u Crkvi koji žive poput Kajina ili Jude, ali ne smijemo osuđivati ​​Abela zbog Kajina, ili odbiti drugih jedanaestoricu apostola i Krista zbog Jude. To bi bila temeljna pogreška, Juda predstavlja samo oko 8% od dvanaestorice apostola. Ali ne bismo trebali dopustiti da Juda dominira i vlada u Crkvi. Njegov utjecaj ne smije biti veći od Ivana Pavla. To je Petar našeg vremena koji je najvažnija osoba u Crkvi, i njega bi trebalo slušati. Benedikt XVI je veliki dar Providnosti, baš kao i njegov časni prethodnik Ivan Pavao II. Stanimo zajedno uz Benedikta XVI, baš kao što bi stajali na strani blaženoga Ivana Pavla Velikog. Bili su tako divni, mudar i hrabar duet apostola. Složili su se i podržali jedan drugog toliko – i na ovom pitanju.

Crkva je poput ljudi koji ju čine, i to je razlog zašto je uvijek grešna, ali i uvijek sveta. Među više od milijardu svojih članova, postoje tisuće ljudi koji počine zlo i niska djela, ali tu su i stotine milijuna katoličkih muškaraca i žena koji su iskreni i posvećeni. Više od polovice njih su žene – osobe koje su posebno osjetljive na dobrobit čovjeka, za sudbinu djece i mladih, te za čistu ljubav. Postoje stotine milijuna ljudi koji se trude oko posla, braka, obitelji, i odgajanja djece. Postoje tisuće misionara muškaraca i žena (više od dvije tisuće samo iz Poljske), koji su posvetili svoje živote u najtežim uvjetima, najvećem siromaštvu. Postoji oko 700.000 časnih sestara koje pokušavaju živjeti svoje živote neštedimice i evanđeoski kao što one mogu. Tu je Majka Tereza i njezinih nekoliko tisuća sestara. Reći “Odlazim iz crkvu jer je previše zla za mene, i previše grešna” jest da je očito “Ja sam previše dobar za nju”, reći, na neki način, da “ja sam bolji, više vrijedna osoba od Majke Tereze, ili čak Gospe ili samoga Gospodina Isusa “, jer za njih to Crkva je dovoljno dobra da se ostane u njoj, voli i štiti. Jer Crkva je ta koja ima najviše od Boga u sebi, a time i većinu istine, dobrote i ljepote. Zato što je dio nje i raste u njemu, može doći do najviše visine kršćanstva i čovječanstva – kao Blažena Majka Tereza iz Calcutte, poput blaženoga Ivana Pavla Velikog, poput Benedikta XVI – prekrasnih ljudi našeg vremena.

Svi smo pozvani da postanemo sveti u Crkvi Gospodina Isusa Krista, milošću i vlastitim radom – bez obzira u kojoj fazi razvoja, i mjesta u Crkvi. Sve što trebate učiniti je: “Ustani i idi” (Ivan 14:31).

Krakow, Uskrs, April 8, 2012

Izvor: https://www.lifesitenews.com/news/catholic-expert-details-39huge-homosexual-underground-in-the-church39

Naknadno saznanje da je već postojao hrvatski prijevod http://tomablizanac.blogspot.hr/2013/06/dariusz-oko-s-papom-protiv.html

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Follow Homunizam on WordPress.com

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

%d bloggers like this: