Kamp svetaca (6.poglavlje)

Kamp_svetaca6

(nastavak)

„Vi i vaše sažaljenje!“ uzvikivao je konzul.

„Vaše prokleto, odvratno, gnusno sažaljenje! Nazovite to kako hoćete: svjetsko bratstvo, milosrđe, svijest … Ja vas gledam, svakoga od vas i sve što vidim je prezir prema samima sebi i svemu onom iza čega stojite. Znate li što to znači? Vidite li kamo to vodi? Vi mora da ste ludi. Ludi ili očajni. Vi mora da ste sišli s uma kada samo sjedite i puštate da se sve to događa, malo po malo. Sve zbog vašeg sažaljenja. Vašeg bljutavog, nepodnošljivog sažaljenja!“

Konzul je sjedio iza svog stola, sa zavojem na čelu. Preko puta njega, nekih deset ili tu negdje sjedilo je nepomično na drvenim stolcima, poput apostola isklesanih u kamenu na crkvenoj fasadi.

Svaki od kipova imao je istu bijelu kožu, isto mršavo lice, istu jednostavnu odjeću – duge ili kratke smeđe hlače, kaki košulju kratkih rukava, sandale – i najviše od svega isti duboki, uznemirujući pogled kakav sja u očima proroka, filantropa, vidovnjaka, fanatika, kriminalnih genija, mučenika – čudnih i čudesnih ljudi svakakvih vrsta – onih bića podvojenih ličnosti koja se osjećaju kao da su izvan tijela u kojem su rođeni.

Jedan je bio biskup, ali osim ako to već niste znali, bilo je gotovo nemoguće odijeliti ga od misionarskog liječnika ili naivnog laika s njegove strane. Baš kao što je nemoguće izdvojiti ateističkog filozofa i katoličkog pisca otpadnika, preobraćenog na budizam, obojica duhovni vođe male skupine … Svi su oni samo sjedili bez riječi.

„Problem je,“ nastavio je konzul, „što ste otišli predaleko! I to namjerno! Jer vi ste tako uvjereni da je to ispravno. Jeste li svjesni koliko je djece iz Gangesa poslano u Belgiju? Da ne spominjem ostatak Europe i one razumne zemlje koje su zatvorile svoje granice prije nego što smo to mi učinili!

Četrdeset tisuća, eto koliko! Četrdeset tisuća u pet godina! I svi vi ste tako sigurni da možete računati na naše ljude. Igrati na njihove osjećaje, njihove simpatije. Zavodeći njihove umove s nebuloznim osjećajima samoprijekora, kako bi izokrenuli njihovo kršćansko milosrđe vlastitim bizarnim namjerama. Povlačeći naše dobre, čvrste građane prema dolje s osjećajem srama i krivnje …

Četrdeset tisuća! Zašto, pa toliko Francuza nije bilo u Kanadi tamo u 1700-ima. … A u dvoličnim vremenima poput ovih danas, možete se kladiti da vlada neće priznati što je iza tog rasističkog dekreta. … Da, rasističkog, tako sam ga nazvao. Vi prezirete tu riječ, zar ne? Vi ste izašli i krpom očistili rasni problem, upravo u srcu bijelog svijeta, samo da bi ga uništili. To je ono što želite. Želite uništiti naš svijet, čitav naš način života. Niti jedan od vas nije ponosan na boju svoje kože i to je sve što on predstavlja … “

„Nismo ponosni, čak niti svjesni toga,“ jedan od kipova ga je ispravio. „To je cijena koju moramo platiti za bratstvo ljudi. Mi smo sretni što ćemo ju platiti.“

„Da, sad smo otišli dalje od toga,“ rekao je konzul. „Usvajanje više nije problem, bilo da je ukinuto ili nešto drugo. Bio sam na telefonu sa svojim kolegama u svim zapadnjačkim konzulatima. Svi su mi ispričali isto. Ogromne rulje ispred, migolje se uokolo, tihe, kao da čekaju da se nešto dogodi. A imajte na umu, nitko od ostalih nema dekrete na svojim vratima. Osim toga, pogledajte Engleze. Njihove vize su kao kokošji zubi, ali to nije spriječilo desetke tisuća ljudi da čuče u vrtovima ispred njihovih konzulata. Posvuda u gradu je isto. Gdjegod se vijori zapadnjačka zastava, tamo je rulja, čeka. Samo čeka. A to nije sve. Upravo sam čuo da se tamo u zaleđu zemlje cijela sela roje na putovima prema Kalkuti.“

„Posve istinito,“ rekao je jedan od kipova, čije je lice bilo obrubljeno plavim brkovima. „To su sela s kojima smo uglavnom radili.“

„Dobro, ako ih poznate, što zaboga oni žele? Što čekaju?“

„Iskreno, nismo posve sigurni.“

„Imate li barem ideju?“

„Možda.“ Usne bradatog kipa razvukle su se u neobičan osmjeh. Je li to biskup? Pisac otpadnik?

„Hoćete reći da ste imali obraza …,“ započeo je konzul, ostavljajući svoje pitanje i misao u zraku.

„Ne! Ne vjerujem! Ne biste išli tako daleko!“

„Upravo tako,“ rekao je treći kip – ovaj put biskup, u tijelu – „Sam ne bih išao tako daleko.“

„Želite reći da ste izgubili kontrolu?“

„Bojim se da jesmo. Ali to nije važno. Većina nas je sretna što ide tako. U pravu ste. Nešto se kuha i to će biti strašno. Rulja to može osjetiti, čak iako nema pojma o čemu je riječ. Osobno, imam jedno objašnjenje. Umjesto parcijalnih posvojenja kojima su se ovi jadnici nadali i za što su živjeli, možda se sada nadaju i žive za nešto mnogo veće, nešto divlje i nemoguće, poput posvojenja en masse. U zemlji poput ove to je sve što bi trebalo da se pokret pogura preko točke iza koje nema povratka.“

„Lijepo, vaša milosti,“ odbrusi konzul , jednostavno. „Divan posao za biskupa rimokatoličke crkve! Plaćenika, najamnika poganih, odjednom! Što je ovo, Križarski ratovi u obrnutom smislu? Juda skače na Petra Pustinjaka i urla ‘Dolje s Jeruzalemom!’? … Pa, odabrali ste dobro vrijeme. Siromaha ne nedostaje. Ima ih na milijune i milijune! Godina nije stara ni tri mjeseca, a već pola samo ove provincije gladuje. A vlada neće napraviti ništa. Njima je dosta. Štogod se sad dogodilo, oni će oprati svoje ruke. To je ono što je čuo svaki konzul u gradu jutros. A što ste svi vi radili za to vrijeme? Vi ste se ‘osvjedočili.’ Ne nazivate li to tako? Osvjedočili čemu? Vašoj vjeri? Vašoj religiji? Vašoj kršćanskoj civilizaciji? Oh, ne, ništa od toga! Osvjedočili ste se protiv sebe, poput antizapadnjačkih cinika kakvima ste postali. Zar mislite da su siroti đavoli koji su stali uz vas išta mudriji? Gluposti! Oni gledaju pravo kroz vas. Za njih, bijela koža znači slaba uvjerenja. Oni znaju koliko ste slabi i znaju da ste se predali. Za to možete zahvaliti sebi. Jedino što je vaša borba za njihove duše ostavila njima je spoznaja da je Zapad – vaš Zapad – bogat. Za njih, vi ste simbol izobilja. Samo vašom nazočnošću, oni vide da ono postoji negdje i vide da vas vaša savjest peče zbog toga što to držite za sebe. Možete se odjenuti u dronjke i pretvarati da ste siromašni, dodati šaku curryja u sadržaj svog srca. Možete slati svoje odane sljedbenike nadaleko i naširoko, neka žive poput seljaka i da šire svoje mudre savjete … Nema koristi, oni će vam uvijek zavidjeti, bez obzira koliko se trudili. Vi znate da sam u pravu. Nakon svih vaših pomoći – sveg sjemenja, lijekova i tehnologije – njima je mnogo jednostavnije samo reći, ‘Evo mog sina, evo moje kćeri. Uzmite ih. Uzmite mene. Odvedite nas sve u svoju zemlju.’ Ideja se primila. Mislili ste da je to dobro. Ohrabrivali ste to, organizirali. Ali sad je to preveliko, sad je van vaših ruku. Sad je poplava. Potop. I sad je izvan kontrole … Pa, hvala Bogu da još imamo ocean između nas!“

„Da, ocean. Imamo ocean,“ četvrti kip je opazio, izgubljen u odrazu očite misli.

„Znate,“ nastavio je konzul, „postoji jedna vrlo stara riječ koja opisuje vrstu ljudi kakvi ste vi. To je ‘izdajnik.’ To je sve, vi niste ništa novo. Bilo je svakakvih. Imali smo biskupe izdajnike, vitezove izdajnike, generale izdajnike, državnike izdajnike, znanstvenike izdajnike i samo obične izdajnike. To je vrsta kojom Zapad obiluje, a čini se da se samo njima obogaćuje što je manji. Smiješno, pomislili biste da bi trebalo biti obrnuto. Ali um propada, duh se vitoperi. A izdajnici samo dolaze. Od onoga dana, 12. listopada 1522., kada je onaj plemeniti vitez Andrea d’Amaral, vaš zaštitnik, dao otvorena vrata Rodosa Turcima … Pa, tako je kako je i nitko to ne može promijeniti. Ne može, siguran sam. Ali mogu vam reći slijedeće: Možda sam u krivu oko vaših postignuća, ali vaše akcije su ispod svakog prijezira. Gospodo, vaše putovnice neće biti obnovljene. To je jedan od službenih načina kojima vam još uvijek mogu pokazati kako se osjećam. A moji zapadnjački kolege čine isto sa svim svojim  sunarodnjacima koji su uključeni.“

Jedan od kipova je ustao. Onaj koji se zamislio o oceanu. On je, u stvari, ateistički filozof, poznat na Zapadu po imenu Ballan.

„Putovnice, zemlje, religije, ideali, rase, granice, oceani …“ uzviknuo je Ballan. „Kakvo prokleto smeće!“ A potom je napustio prostoriju bez ijedne riječi.

„U svakom slučaju,“ rekao je konzul, „pretpostavljam da bih vam trebao zahvaliti što ste me saslušali. Mislim da je ovo posljednji put da vas sve vidim. Vjerojatno ste zato bili tako strpljivi. Ja nisam ništa novo što se vas tiče. Samo relikvija, umiruća vrsta …“

„Ne baš,“ odgovorio je biskup. „Mi smo obojica relikvije, na različitim stranama, to je sve. Vidite, ja nikad neću napustiti Indiju.“

Ispred vrata konzulata, Ballan se gurao kroz rulju, kroz gužvu čudovišne djece – najmonstruoznije od mase držalo mu se za noge, slineći po njegovim hlačama.

Ballan je imao čudnu fascinaciju čudovištima, istu onakvu kakvu su ona imala za njega. Posegnuo je u svoje džepove, uvijek napunjene ljepljivim slatkišima i napunio je njihova bezoblična usta. Potom je zamijetio diva, govnoždera, koji je stajao još uvijek na vrhu sa svojim odvratnim totemom. Ballan je prozborio:

„Što radiš ovdje đubretaru? Što želiš?“

„Molimo vas, povedite nas s vama. Molim …“

„Danas je dan, moj prijatelju. Oboje ćemo biti u raju, ti i ja.“

„Danas?“ ponovio je siromah, uzbuđeno.

A Ballan je uzvratio suosjećajnim osmjehom. Da li bi to moglo biti jedno objašnjenje? …

*****


Nastavlja se…

Oglasi

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑