Homunizam

homoseksualizacija društva – politička korektnost – totalitarizam – za roditelje: prevencija homoseksualnosti – svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti

Kamp svetaca (5.poglavlje)

Screenshot - 18.12.2015. , 9_43_41

(nastavak)

Ako se ikakva logika uopće može pronaći kada krene popularni mit, tada  se trebamo vratiti u Kalkutu, u Generalni konzulat Belgije, kako bi potražili početke onoga što na trenutak možemo nazvati „mit o novootkrivenom raju.“

Otrcani mali konzul, smješten u staroj kolonijalnoj vili na rubu diplomatske četvrti, probudio se jednog jutra kako bi otkrio tihu gomilu koja se migoljila ispred njegovih vrata. U svitanje je stražar sikh lancima zatvorio prednja vrata.

S vremena na vrijeme postavio bi cijev svoje stare puške između rešetki, kako bi oni koji su se gurali naprijed odmaknuli. Međutim, budući da je bio pristojan i budući da nije bilo prijetnje za njega ili vrata koja je čuvao, on bi im rekao tu i tamo, najljepše što je mogao:

„Gledajte, možda uskoro možete dobiti malo riže. Ali onda morate otići. Nema svrhe stajati ovdje. Vidite obavijest? Sam konzul ju je potpisao.“

„Što piše?“ upitala je rulja, budući da nitko od njih nije znao čitati.

„Reci nam … Pročitaj ju naglas …“

Zapravo, bilo je teško razaznati bilo što na poruci koja je objavljena na vratima, zamrljanoj otiscima tisuća ruku koje su ju dodirnule, nikad doista vjerujući u lošu vijest koju je nosila. Ali stražar je znao tekst napamet. Čitav tjedan ju je dosad recitirao, iz dana u dan, a zujao ju je, riječ po riječ, od početka do kraja:

„U skladu s kraljevskim dekretom tog i tog datuma, vlada Belgije odlučila je do daljnjega prekinuti sve procedure posvojenja koje su trenutno u tijeku. Ubuduće neće biti prihvaćanja novih zahtjeva za posvojenje. Isto tako, belgijske vize neće se davati onoj djeci koja su trenutno u obradi za odlazak, čak i u onim slučajevima gdje legalno posvojenje datira prije trenutnog dekreta.“

Dugi jauk projurio je kroz rulju. Sudeći po njegovoj duljini i tonu te po činjenici da je izvirao iz tišine svakog puta kada je skoro utihnuo, stražar sikh – majstor u muljanju masovnog nezadovoljstva – pretpostavio je da se njihov broj udvostručio, barem u odnosu na dan prije.

„Hajde, sad. Mičite se nazad!“ vikao je, mašući puškom.

„Idemo se smiriti! Možete dobiti svoju rižu, a onda ćete se vratiti tamo otkud ste došli. I bolje da od sada tamo i ostanete. Čuli ste obavijest.“

Naprijed je istupila žena iz rulje i počela govoriti. Svi ostali su ušutjeli kako bi čuli, kao da je govorila za svakog od njih. U svojim raširenim rukama držala je dijete, malog dječaka, starog možda dvije godine, približavajući njegovo lice tako blizu vratima da su mu prelazila preko velikih razjapljenih očiju.

„Pogledaj mog sina,“ uzviknula je.

„Nije li lijep? Nije li čvrst i snažan za svoje godine, s jedrim malim bedrima, rukama i lijepim ravnim nogama? … Vidiš? Pogledaj u njegova usta. Vidiš li kako su mu čak i zubi bijeli? … A njegovo lice. Niti kraste, niti ožiljka. A njegove oči, nikada nikakav gnoj, širom otvorene cijelo vrijeme … A njegova kosa. Možeš ju zgrabiti i vući i ne bi mu dlaka pala s glave.…  Pogledaj među njegove noge, vidiš kako je sve čisto? Čak i njegova mala stražnjica … A njegov trbuh, lijep i ravan, a ne napuhnut kao kod neke djece njegovih godina … Mogla bih ti pokazati što izlazi kad obavlja stolicu i ne bi vidio glistu, čak niti tračak krvi. Ne, on je dobro zdravo dijete. Kao što papiri kažu da bi morao biti. Jer, mi ga hranimo najbolje što možemo, tovimo ga samo za to. Od dana kada se rodio. Vidjeli smo kako je lijep i odlučili smo ga poslati. Kako bi mogao odrasti tamo i biti bogat i sretan … I hranili smo ga više i više, baš kako su nam rekli u klinici. … Zatim su umrle njegove sestre. Njih dvije. One su bile starije od njega, ali tako boležljiva mala stvorenja, a on je bio tako gladan i ljepši svakoga dana. Mogao je pojesti za troje, Bog ga blagoslovio! … A ti mi želiš reći da smo ga tovili za ništa, da je njegov otac robovao na poljima riže i radio do smrti za ništa, i da ću ga ja imati na svojim rukama zauvijek, čuvati ga i hraniti ga? … Ne, sad je na meni red da jedem! I gladna sam, čuješ li me? Da, moj red je sad, jer on je jak i snažan. … A osim toga, on sad više nije moj, on čak više niti nije moj. Dobio je novu obitelj, na pola puta oko svijeta, a oni čekaju da ga uzmu i da mu daju svoje ime. Vidiš? To piše na ovoj medalji koju su nam poslali. Ovoj oko njegova vrata. Vidiš? Ne lažem! On je sada njihov. Uzmi ga, on je njihov. Ja sam gotova. Oni su obećali. Učinila sam što su htjeli, a sada .. Ne, sada sam preumorna …“

Stotine žena guralo se prema naprijed, svaka s djetetom u njenim raširenim rukama. I sve su vikale stvari poput:

„On je njihov sada, on je njihov!,“

ili „Oni su obećali da će ga uzeti.“

Lijepa djeca, većinom, sva izgledaju kao da su se tovila na mesu svojih majki. Sirote ispijene duše, te majke, isušene, kao da su pupčane vrpce ostale netaknute.

A rulja je zaurlala, „Uzmi ih, uzmi ih! Oni su sada njihovi! Uzmi ih!,“

dok su stotine drugih pritiskale prema naprijed one koji su bili ispred njih, s rukama punim stotina beba i stotina još onih većih, svih spremnih za posvajanje, gurajući ih do ruba, kako bi napravile divovski skok u raj.

Belgijski dekret, daleko od toga da je proizašao iz ljudske poplave, pojačao ju je deseterostruko. Kada čovjeku ništa ne preostane, on gleda poprijeko na sigurnost. Iskustvo ga je naučilo da ono nije namijenjeno njemu.

Kako vjerojatnost blijedi, mit se nadvija nad njegovim mjestom. Što je slabija šansa, to je veća nada.

I tako, bili su tamo, tisuće bijednih stvorenja, nadajući se, gurajući se na vrata konzulata, poput hrpa voća na štandovima lukavih trgovaca, poredano u strahu da bi se moglo pokvariti: najbolje sprijeda, sve sjajno i primamljivo; slijedeće malo lošije odmah iza, još uvijek na vidiku i još uvijek dovoljno dobro ako ne gledate pažljivo; zatim ono jedva vidljivo, ono oštećeno, koje je počelo trunuti, svo crvljivo iznutra ili okrenuto tako da se to ne vidi. …

Migoljeći okolo, daleko u gužvi, žene s čudovištima, strahote s kojih nitko ne bi skinuo svoje ruke. I one su stenjale i zavijale glasnije od ostalih, budući da njihova nada nije poznavala granice.

Okrenute, odgurnute u stranu, protjeravane iz dana u dan, one su došle do vjerovanja da je raj koji je tako dobro zaštićen vrijedan opsade do kraja njihovih života, ako treba.

Prije, kada su vrata bila otvorena i kada su prelijepa djeca odlazila poput potoka, ponekad su neke od ovih majki uspjele ubaciti svoja čudovišta u red. Što je bilo barem nešto. Korak prema spasenju. Iako bi sikh uvijek držao pušku i zaključao vrata konzula.

Oni su došli blizu i to je bilo dovoljno da njeguju svoju nadu, dovoljno da dođe proljeće u njihove živote s ekstravagantnim vizijama meda i mlijeka koje teče neiskorišteno u rijeke bogate ribom, čije vode ispiru polja koja pršte od usjeva, daleko koliko pogled seže, rastući divlje za berbu, gdje bi se mala čudovišna djeca mogla kotrljati od srca. …

Što priprostiji narod, to je jači mit. Uskoro su svi čuli njihovo brbljanje, povjerovali u njihove fantazije i sanjali su iste divlje snove o Zapadu.

Problem je taj da, u gladom pogođenoj Kalkuti, „svi“ znači zapravo samo nekoliko njih. Može li to biti jedno objašnjenje?

Daleko iza, iza posljednjih žena u rulji, div od čovjeka stajao je gol do pasa, držeći nešto iznad svoje glave i mašući time kao da je zastava. Nedodirljivi izgnanik, ovaj trgovac balegom, đubretar po struci, kovač briketa od gnojiva, govnožder u doba gladi, držao je visoko u svojim smrdljivim rukama masu ljudskog mesa.

Na dnu, dva batrljka; onda ogroman trup, sve pogrbljeno, presavijeno i izobličeno; bez vrata, ali s nekom vrstom dodatnog batrljka, trećeg, na mjestu glave te mala ćelava lubanja, s dvije rupe za oči i rupom za usta, ali usta koja to uopće nisu bila – bez grla, bez zubi – samo zatvarač od kože preko njegova jednjaka.

Oči čudovišta bila su žive i zurile su ravno prema naprijed, visoko iznad rulje, zamrznuti nemilosrdan pogled prema naprijed – osim, to jest, kad je njegov otac izgnanik mahao njegovim tijelom naprijed-natrag.

To je bio samo pogled bez vjeđa koji je bljeskao kroz rešetke vrata koji je uhvatio oko samog konzula, zureći u začaranom užasu.

Izašao je kako bi bacio pogled na rulju, da vidi što se događa. Ali nije rulja ono što je vidio. Odjednom je zatvorio svoje oči i počeo vikati:

„Nema riže! Nema viza! Nema ničega! Ništa više nećete dobiti, jeste čuli? Sad odlazite! Odlazite! Svi do zadnjeg! Odlazite!“

Kad se okrenuo da ode, oštri mali kamen pogodio ga je direktno u čelo i ostavio duboku posjekotinu. Oči čudovišta su zasvijetlile. Drhtaj koji je prolazio kroz njegov trup bio je njegov način zahvale svom ocu.

I to je bilo sve. Nikakav drugi čin nasilja. Ipak, iznenada se čuvar meda i mlijeka, posrćući natrag prema svom konzulatu, s glavom u rukama, pokazao rulji kao vrlo slab branitelj svetih vrata Zapadnog svijeta. Tako slab, u stvari, da ako bi oni samo mogli pričekati, prije ili kasnije bio bi dužan baciti ključeve. Može li to biti objašnjenje? …

Sikh ga je pridržao. Dovoljan je mali oslonac. Svi su sjeli prekriženih nogu, na bedra, utišani i mirni, kao što vode opadaju prije poplave.


Nastavlja se…

Follow Homunizam on WordPress.com

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

%d bloggers like this: