Kamp svetaca (4.poglavlje)

 

Screenshot - 18.12.2015. , 9_13_41

(nastavak)

Bila je neobična večer u New Yorku, tiša i mirnija nego što je grad bio u više od trideset godina. Central Park je stajao napušten, isušen od svojih tisuća koji tumaraju brežuljcima. Male djevojčice tamo su se mogle otići igrati, živahne plavokose djevojčice,meke i ružičaste u malim suknjama, oduševljene, konačno, što mogu juriti po travi. Crnačka i portorikasnka geta bila su tiha kao crkve … Dr. Norman Hailer otvorio je svoje prozore. Slušao je grad, ali nije bilo zvuka.

Bilo je to doba noći kada bi uvijek čuo strašne zvukove onoga što je nazivao
„paklenom simfonijom“ koja se uzdiže dolje s ulice: urlici upomoć; topot jurećih peta; zastrašujuće vrištanje; pucnjeve, jedan po jedan ili u rafalima; zavijanje policijskih automobila; divljaštvo; neljudska zavijanja; cviljenje djece; zlokobno smijanje; razbijanje stakla; trube nezadovoljstva kad bi neki Cadillac, elegantan i klimatiziran, stao na semaforu i našao se zakopan u moru crnih silueta, vitlajućih pijuka; a potom uzvici ne! ne! ne!, ti očajni povici koji bi vrištali u tami, a onda odjednom utihnuli, ugašeni nožem, britvom, lancem, palicom punom šiljaka, stisnutom šakom, ili prstima, ili falusom …

Tako je bilo trideset godina. Statistike u zvuku, a svaki glasniji od onog prije. To jest, sve do tih posljednjih par dana, kada je krivulja grafa počela naglo padati, sve do nečuvene nule u noći o kojoj pričamo.

Trideset godina za dr. Normana Hailera! Godina frustracije, iako bez njegove krivnje. Kao sociolog konzultant grada New Yorka, on je vidio kako to dolazi, doslovce je to predvidio.

Dokaz je bio tamo, u njegovim lucidnim izvještajima, ignorirajući sve i svašta. Crnac će uvijek biti crnac, a bijelac će biti bijelac. Nema mijenjanja, osim potpunim miješanjem, miješanjem u preplanulo.

Oni su bili neprijatelji na vidiku, a njihova mržnja i prijezir samo su rasli kako su se bolje upoznavali. Sada su oboje osjećali isti krajnji prijezir.…I tako bi sociolog konzultant dao svoje mišljenje i spremio svoj novac. Grad mu je platio lijepu cijenu za njegovo monumentalno proučavanje društvenog prevrata, s njegovim predviđanjem konačne propasti.

„Nema nade, dr. Hailer?“

„Nema nade, gospodine gradonačelniče. Odnosno, osim ako ih sve ne pobijete, jer ih nikada nećete promijeniti. Što mislite o tome?“

„Mili Bože, teško! Pričekajmo da vidimo što će se dogoditi i pokušajmo učiniti najbolje što možemo …“

Plaho koliko je to moglo biti, to je odgovaralo dr. Normanu Haileru, na dvadeset i šestom katu najelegantnijeg stana u zgradi u Central Parku. Zaštićen od džungle, odsječen od vanjskog svijeta, s desetak naoružanih čuvara u predvorju, elektroničkim senzorima u svakom uglu, nevidljivim zrakama, alarmima i psima.

A garaža, poput neke vrste hermetički zatvorene komore. Most između života i smrti, između ljubavi i mržnje. Toranj od bjelokosti, mjesečeva baza, bunker de luxe. I to po zavidnoj cijeni. Tisuće i tisuće dolara za nekoliko stotina stranica napisanih za grad New York perom najeminentnijeg američkog konzultantskog sociologa.

Dr. Norman Hailer izgradio je za sebe savršeni svijet u oku ciklona, a kroz to oko mogao je gledati oluju koja će sve pomesti. … Viski, zdrobljeni led, nježna glazba. Hajde draga, idi obuci onu lijepu malu stvar koju zoveš haljinom. Telefon je zazvonio. Zvao je gradonačelnik New Yorka.

„Nemoj mi reći Jack, daj da pogodim. Sjediš tamo, uredno odjeven. Ti u svom smokingu, Betty u haljini. Tako dobro izgleda, da ti je skoro oduzela dah. Nikad bolje … Na trećem si piću, rekao bih … Otmjene čaše … Samo vas dvoje, lijepi i ugodni … Nema posebne prilike … Samo zamah … Točno?“

„Točno! Ali kako si znao?“

„Gledaj. Stara poznata džungla se čvrsto zatvara. Bijeli čovjek se boji. Što drugo može? Posljednja avantura za njegov bijeli prestiž. Konačna počast njegovim beskorisnim milijunima, njegovom dragocjenom položaju iznad svih! U tvoju čast, Jack! Čuješ li kuckanje? Čuješ li led u mojoj čaši? Moj najskuplji kristal. Viski i stotine dolara u letu! A oči moje žene .. Nikad nisu bile zelenije!…Tako zelene, da ću početi skakati gore-dolje.“

„Slušaj Norman. Sad sve ovisi o Francuzima, zar ne? Zar doista misliš da bi mogli ubiti milijun siromašne, bespomoćne kopiladi, samo tako? Ja ne bi. I iskreno, nadam se da ti oni ne mogu reći nešto drugo. Geta ovdje u gradu također ne misle tako. Ili u L.A.-u, ili u Chicagu … Oni mogu biti zatvoreni u kavez poput divljih mačaka, ali vjeruj mi, tihi su poput janjaca. Mirni koliko mogu biti. Samo sjede i slušaju radio i vijesti. Odnosno, oni nisu u svojim crkvama, gdje urlaju svoje pjesme i mole se kao luđaci za te proklete brodove … Jesi li ikada bio pometen s nogu od stampeda janjadi? Ne, kažem ti, Norman, treći svijet pretvorio se u krdo janjadi, to je sve.“

„A vuk se umorio od bivanja vukom, to želiš reći? Pa, učini kao i ja, Jack. Natoči si još jedno piće i vodi svoje prste gore-dolje po koži svoje žene, lijepo i polako, kao da je nešto vrijedno. I čekaj …“


Slijedeće poglavlje: https://homunizam.wordpress.com/2015/12/23/kamp-svetaca-5-poglavlje/

Oglasi

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑