Kamp svetaca (3.poglavlje)

Screenshot - 12.12.2015. , 14_07_37

(nastavak)

Sad odjednom, opuštena uma, profesorov želudac počeo je osjećati veliku glad. I odjednom se sjetio drugih proždrljivih bljeskova, posebno onih kolosalnih želja za hranom kojima čovjek podlegne nakon noći dobro nagrađenih ljubavlju.

Te daleke strasti sada su bile tek nejasne senzacije, sjećanja bez žaljenja. No, jela koja su slijedila nakon njihovog zova – improvizirana jela za dvoje, konzumirana upravo na ovom mjestu – još uvijek su stajala u njegovom sjećanju, oštra i jasna.

Velike ravne kriške domaćeg kruha, tamne dimljene šunke s planine, sušeni ovčji sir sa sela, masline iz terasastih gajeva, marelice iz vrta, ogrezle na suncu i vina sa stjenovitih padina, samo malko opora.

Sve je to još uvijek bilo u kući, nadohvat ruke: kruh, u ormariću s križem urezanim na poklopac; masline, u kamenom loncu; šunka, koja visi s grede u kuhinji; vino i sir, vani, ispod stepenica, poput redova knjiga poredanih na slabo osvijetljenim policama. … Nije prošao ni tren i sve je bilo vani, razasuto po masivnom stolu.

Na trenutak, pluto u boci se čvrsto držalo. Kada je konačno popustilo, s malim oštrim praskom, poznati zvuk ispunio je sobu s nekom vrstom senzualne radosti. A starom profesoru učinilo se još jednom, večeras, da slavi čin ljubavi.

Natočio si je malo vina, jednu izvrsnu čašu za njegovu žeđ, zatim jednu za njegovo zadovoljstvo, dotičući svoje usne dozom hvalisanja za očitu neumjerenost.

Šunku je narezao na fine, tanke kriške, rasporedivši ih uredno na kositreni tanjur, stavio je par maslina, postavio sir na podlogu od lišća grožđa, a voće u veliku ravnu košaru. Zatim je sjeo pred svoju večeru i nasmiješio se zadovoljnim osmjehom.

Bio je zaljubljen. I kao bilo koji uspješan tužitelj, našao se sada licem u lice s onom koju je volio, nasamo. Ipak, večeras to nije bila žena, niti uopće živo biće, već bezbroj srodnih slika oblikovanih u neku vrstu projekcije njegova vlastitog unutarnjeg bića.

Poput srebrne vilice, na primjer, s dobro izlizanim zupcima i nekim majčinskim inicijalima predaka, sada gotovo potpuno glatkih od izlizanosti. Znatiželjan predmet, zapravo, kada pomislite da ga je Zapadni svijet izmislio zbog pristojnosti, iako trećina ljudske rase još uvijek grabi svoju hranu vlastitim prstima. A kristal, uvijek postavljen u niz od četiri, tako očajno beskoristan. Pa, zašto ne?

Zašto bez stakala, kao neotesanci? Zašto ih prestati postavljati, jednostavno zbog brazilske šume koja je umirala od žeđi, ili zato što je Indija gutala tifus svakim gutljajem blata iz njihovih osušenih bunara?

Neka rogonje dođu pokucati na vrata s njihovim osvetničkim prijetnjama. Nema dijeljenja u ljubavi. Ostatak svijeta se može otići objesiti. Oni čak niti ne postoje. Pa što onda ako su one tisuće bile na maršu, namagarčeni i otuđeni od užitaka života? Još bolje! …

I tako, profesor je postavio četiri čaše, poredavši ih u red. Zatim je pomaknuo svjetiljku kako bi dobio više svijetla, a one su zasjale poput zvijezda.

Dalje, poviše, rustikalni kovčeg, velik i nepokretan. Tri stoljeća, s oca na sina, kako je mladić rekao, i tako sigurni u sve to.

A u tom kovčegu tako beskrajna zaliha stolnjaka i rupčića, jastučnica i plahti, krpa za prašinu i finog lana, proizvoda drugog doba, platna da bi trajala vječno, u velikim debelim hrpama, tako čvrsto upakiranih samo izvana, da on nikada nije trebao koristiti druga kućanska blaga skrivena iza njih, sve od mirisa lavande, koja je njegova majka, ili njena, tako davno složila, nikad prošivena šavom za njihovu sirotinju sve dok nije bila iznošena i dostojno skrpana. ali s puno dobre koristi u njima dosad, uvjerenja – drage, razborite duše kakove su bile – da je neobuzdano dobročinstvo, nakon svega, grijeh protiv samog sebe.

Sve u svemu, previše. Naroda koje niste niti poznavali. Čak niti odavde. Samo bezimeni ljudi.

Rojenje posvuda. I tako strašno pametno! Širenje kroz gradove, kuće i domove. Poput crva praveći svoj put u tisućama, u tisućama na siguran način.

Kroz proreze u vašim poštanskim sandučićima, moleći za pomoć, s njihovim zastrašujućim slikama koje strše iz koverti iz dana u dan, tvrdeći da rade u ime jedne ili druge organizacije.

Gmižući unutra. Kroz novine, radio, crkve, putem ove frakcije ili one, sve dok nisu svi oko vas, kamo god pogledate. Cijele zemlje pune, prepune mučnih žalbi, molbi koje se čine više kao prijetnje, ali ne više prosjačenje za lanom, već za provjerama njihovih računa.

A kroz neko vrijeme se pogorša. Ubrzo ih vidite na televiziji, horde njih, uzburkani su, umiru na tisuće, a bezimena mesnica postaje značajka, kontinuirana predstava, s njihovim majstorima ceremonije i redovnim sitničarima.

Siromašni su prekrili zemlju. Izrugivanje samima sebi postao je dnevni red; sreća, znak dekadencije. Bilo kakvo zadovoljstvo? Izvan svake rasprave.

Čak i u selu gospodina Calguesa, ako ste pokušali dati kakvo dobro platno, oni bi pomislili kako ste samo snishodljivi. Ne, dobročinstvo nije moglo ublažiti vašu krivnju. Samo je moglo učiniti da se osjećate još opakije i još više posramljeno.

I tako, na taj dan on se dobro sjetio, profesor je zatvorio svoje ormare i škrinje, svoj podrum i smočnicu, zatvorio ih jednom za svagda prema vanjskom svijetu.

Istoga dana kada je posljednji papa prodao Vatikan. Blaga, knjižnica, slike, freske, tijare, namještaj, kipove – da, papa je sve prodao, dok je kršćanstvo pozdravljalo, a većina razdražljivih među njima, uhvaćeni u pošasti, upitali su se ne bi li trebali učiniti isto i također se pretvoriti u sirotinju.

Beskorisna herojstva u vječnom poretku stvari. Sve je to bacio u bezdan: nije brinuo o tome koliko ni o ruralnom proračunu Pakistana za jednu godinu! Moralno, on je samo dokazao koliko je zapravo bogat, poput nekog maharadže lišenog službenim dekretom.

Treći svijet je bio brz da se baci na njega, a u kratkom roku on je pao u nemilost. Od tog trenutka nadalje, Njegova Svetost se kloparala u ružnoj, napuštenoj palači, ogoljenoj do zidova prema njegovom vlastitom dizajnu. I on je umro, u svojim praznim odajama, u običnom željeznom krevetu, između kuhinjskog stola i tri pletena stolca, poput bilo kojeg običnog svećenika s gradske periferije. Šteta, nema razapinjanja na zahtjev pred okupljenim mnoštvom.

Novi papa bio je izabran u vrijeme kada je gospodin Calgues umirovljen. Jedan čovjek, čeznutljivo je zauzeo mjesto na vatikanskom prijestolju od slame. Drugi, još u svome selu, bio je samo s jednom mišlju: uživati najbolje što je moguće u svojim zemaljskom imetku, ovdje u okruženju koje mu je najbolje odgovaralo …

Dakle, hvala Bogu za nježnu šunku i mirisni kruh te blago rashlađeno vino! I pijmo za davni svijet i za one koji se u svemu tome mogu još uvijek osjećati kao kod kuće!

Dok je starac sjedio tamo, jedući i pijući, uživajući gutljaj po gutljaj, lutao je očima po prostranoj sobi. Dugotrajan posao, budući da se njegov pogled zaustavljao na svemu što je dotaknuo, a pogotovo jer je svaki susret bio novi čin ljubavi.

Tu i tamo njegove oči bi se ispunile suzama, ali to su bile suze radosnice. Svaki predmet u toj kući proglasio je dostojanstvenim one koji su živjeli ovdje – njihovu diskreciju, njihovu ispravnost, njihovu rezerviranost, njihov ukus za one čvrste tradicije koje je jedna generacija mogla prenijeti na drugu, tako dugo dok je i dalje nosila ponos u sebi.

A starčeva duša je bila u svemu, također. U finim starim vezovima, rustikalnim klupama, Djevici urezanoj u drvo, velikim stolicama od trske, heksagonskim pločicama, gredama na stropu, raspelu od bjelokosti koje je ukrašeno grančicom sušenog šimšira i stotinama drugih stvari …

Čovjekove su stvari te koje ga doista definiraju, daleko više od njegovih ideja; zbog čega je zapadni svijet izgubio svoje samopoštovanje i zbog čega je začepio autoputove u tom ključnom trenutku, bježeći prema sjeveru u čoporima, nesumnjivo svjestan da je već bio osuđen na propast, svojim prekomjernim samo-izlučivanjem, kao što su bile ružne monstruoznosti koje više nisu bile vrijedne obrane. Može li to, možda, biti jedno od objašnjenja?

U jedanaest sati te večeri spiker na nacionalnom kanalu pročitao je novo
priopćenje:„Vladini izvori zabilježili su s određenim zaprepaštenjem masovni egzodus stanovništva koje je trenutno na putu kroz jug. Dok ovaj potez gledaju sa zabrinutošću, oni ne osjećaju opravdanost savjetovati protiv toga, s bzirom na neviđenu prirodu situacije. Vojska i policija stavljeni su u stanje najveće pripravnosti kako bi pomogli u održavanju reda i kako bi pratili da se migracija ne miješa s protokom esencijalnog vojnog materijala koji je na putu sa sjevera. Izvanredno stanje proglašeno je u četiri ureda koja graniče s obalom, pod zapovjedništvom podtajnika, gospodina Jeana Perreta, osobnog predstavnika predsjednika republike. Vojska će uložiti svaki napor da zaštiti svu ostavljenu imovinu, ukoliko druge dužnosti to dopuste. Vladini izvori potvrdili su da će se predsjednik republike obratiti naciji u ponoć, večeras, s porukom ozbiljne zabrinutosti …“

I opet, to je sve. U svijetu predugo izloženom verbalnom bjesnilu, takva sažetost je najimpresivnija. „Da li klepetala uvijek umiru bez riječi“ zamislio se profesor. Zatim je odabrao knjigu, natočio si piće, zapalio svoju lulu i čekao ponoć …

Nastavlja se…

Oglasi

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

Gore ↑