Homunizam

homoseksualizacija društva – politička korektnost – totalitarizam – za roditelje: prevencija homoseksualnosti – svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti

Kamp svetaca (1.poglavlje)

 

the-camp-of-the-saints.jpg


Stari profesor imao je vrlo jednostavnu misao. S obzirom na posve nenormalne uvjete, on je čitao, razmišljao, pa čak i pisao previše – upućen kakav je bio u radovima svog uma – da bi se usudio predložiti bilo što, čak i samom sebi, osim najbanalnijih odraza, dostojnih teme školarca.

Bio je to lijep dan, topao ali ne i vruć, s hladnim proljetnim povjetarcem koji se valjao nježno i bešumno preko natkrivene terase izvan kuće.

Njegova je bila jedna od posljednjih kuća gore prema vrhu brežuljka, smještena na stjenovitom obronku poput čuvara starog smeđeg sela koje je stajalo ponad krajolika, nadvisivši sve, sve do turističkog naselja ispod; sve do raskošnog bulevara uz vodu, sa njegovim zelenim palmama, jedva vidljivim vrhovima i njegovim divnim bijelim kućama; sve do samog mora, mirnog i plavog, mora bogataša, sad odjednom ogoljenog od čitave bogate glazure koja se obično raširi preko njegove površine – kromom prekrivenih jahti, mišićavih skijaša, djevojki zlatne puti, debelih trbuha poredanih na palubama jedrenjaka, velikih ali diskretnih – a sad, raširena preko tog praznog mora, nasukana nekih pedeset jardi prema van, nevjerojatna flota s druge strane planete, hrđava, škripava flota koju je profesor promatrao od jutra. Smrad je napokon nestao, strašni smrad zahoda, koji je najavio dolazak flote, poput grmljavine prije oluje.

Starac je skinuo pogled sa svog durbina, napravio korak natrag od tronošca. Nevjerojatna invazija se nazirala se tako blizu da se već činilo kako se roji preko brda i u njegovu kuću. Protrljao je umorne oči, pogledao prema vratima.

Bila su to vrata od masivne hrastovine, poput neke besmrtne mase, spojene sa šarkama tvrđave.

Drevno ime urezano je u tmurno drvo, i godina u kojoj je jedan od starčevih predaka, u neprekinutoj liniji, dovršio kuću: 1673. Vrata su se otvorila na terasi iz velike glavne sobe koja mu je služila kao knjižnica, salon i učiona, sve u jednom. Nije bilo drugih vrata u kući. U stvari, terasa je sezala sve do ceste, s pet malih stepenica, bez ičega sličnog vratima da ih se zatvori, otvori bilo kojem i svakom prolazniku koji bi osjetio poriv, došao i pozdravio, kao što su često činili u selu. Svakoga dana, od zore do sumraka, ta vrata su bila otvorena. A ove posebne večeri, dok je sunce počelo tonuti dolje u svoju dnevnu smrt, također su bila otvorena – činjenica koja je čini se pogodila starca po prvi put.

Tek tada mu je sinula ta prolazna misao, čija je krajnja banalnost donijela neku vrstu razigranog osmjeha na njegove usne; „Pitam se,“ rekao je sam sebi,“ ako je, s obzirom na okolnosti, poslovica u pravu, i ako vrata moraju zaista biti otvorena ili zatvorena…“

Zatim je ponovo uzeo svoj sat, približio oko staklu, kako bi ulovio većinu posljednjih sunčevih zraka, koje su potpalile nevjerojatan prizor još jednom prije mraka. Koliko ih je bilo tamo, vani na onim nasukanim olupinama?

Ako se može vjerovati brojkama, užasnim brojkama koje su sve vijesti objavljivale tijekom dana, jednu za drugom, onda su palube i brodska skladišta trebala biti natrpana slojevima i slojevima ljudskih tijela, grupiranih u hrpe oko dimnjaka i prolaza, s mrtvima ispod koji su podupirali žive, poput jednog od onih stupova mrava u ožujku, koji vrvi životom na vrhu, izložen pogledu, a ispod, neka vrsta mravima popločenog puta, s milijunima zgaženih leševa.

Stari profesor – po imenu Calguès – naciljao je svoj dalekozor prema jednome od brodova obasjanog suncem, zatim je strpljivo podesio objektiv dok slika nije bila najoštrija koju je mogao dobiti, poput znanstvenika na svom mikroskopu, buljeći u pokušaju traženja njegove kulture u roju mikroba za koje je cijelo vrijeme znao da moraju biti tamo.

Brod je bio parobrod, star dobrih šezdeset godina. Njegovih pet dimnjaka, ravnih, poput cijevi, pokazivali su koliko je star. Od toga su njih četiri bila podrezana na različitim nivoima, zbog vremena, zbog hrđe, zbog nedostatka njege, zbog slučajnosti – ukratko, zbog postepenog propadanja. On se nasukao nedaleko od plaže, i ležao je tamo, nagnut pod nekih deset stupnjeva.

Poput svih brodova u toj fantomskoj floti, na njemu nije bilo niti jednog svijetla kada je pao mrak, čak niti tračka. Mora da je sve krepalo – kotlovi, generatori, sve, sve odjednom – dok je jurila kako bi se susrela s vlastitom katastrofom. Možda je goriva bilo dovoljno samo za ovu jednu i jedinu plovidbu. Ili možda više nikog nije bilo na brodu tko bi osjetio potrebu za takvim stvarima – ili bilo što drugo – sada kada je egzodus konačno doveo do vrata novootkrivenog raja.

Stari gospodin Calguès pažljivo je bilježio sve što je vidio, svaki detalj, nesvjestan i najmanje emocije unutar njega samog. Osim one, zbog interesa; čudesnog interesa u ovoj avangardi anti-svijeta spremnog na dolazak mesa koje će zakucati, napokon, na vratima izobilja.

Pritisnuo je svoje oko na staklo i prvu stvar koju je vidio bile su ruke. Najbolje što je mogao, njegov raspon vida opisao je krug po palubi promjera oko deset metara. Zatim je počeo brojati. Mirno i bez žurbe. No, bilo je to kao da pokušava prebrojati drveća u šumi, one ruke podignute visoko u zrak, mašući i njišući se zajedno, sve su se pružale prema obližnjoj obali.

Mršave grane, smeđe i crne, oživjele su dahom nade. Sve gole, te gandijevske ruke bez mesa. A podizale su se iz onih komadića odjeće, bijele odječe, bijelog platna koje mora da su nekad bile tunike i toge i hodočasnički sariji. Profesor je prebrojao dvije stotine, a zatim se zaustavio. Prebrojao je koliko god je mogao unutar granica kruga.

Zatim je načinio brzi proračun. Uzevši u obzir dužinu i širinu palube, vjerojatno je više od trideset takvih krugova moglo biti tamo jedan pored drugog, a između svakog para podijeljenog tangentom kružnica mogla su biti dva prostora, više ili manje trokutastog oblika, jedan nasuprot drugome, tjeme na tjeme, svaki površine otprilike jednake trećini površine kruga, što bi dalo ukupno 30 + 1 = 40 krugova, 40 x 200 ruku = 8000 ruku. Ili četiri tisuće tijela! Samo na toj jednoj palubi! Sada, pod pretpostavkom da su oni bili debeli po nekoliko slojeva, ili barem ne manje debeli na svakoj palubi – a između paluba i potpalublja također – onda je brojka, već dovoljno zapanjujuća, trebala biti pomnožena s osam.

Ili trideset tisuća stvorenja na jednom brodu! Da ne spominjemo mrtve, koji su plutali tamo oko trupa, vukući svoje bijele krpe preko vode, trupla koja su živi bacali s brodova od jutra. Rijedak čin, sve u svemu, a nikako inspiriran higijenskim razlozima, da budemo sigurni. Inače, zašto čekati kraj puta? Ali gospodin Calguès je bio siguran da je našao jedno objašnjenje. On je vjerovao u Boga.

On je vjerovao i u sve ostalo: vječni život, otkupljenje, nebesku milost, nadu i vjeru. On je također vjerovao, s dubokim uvjerenjem, da su trupla izbačena na obalu Francuske također stigla u njihov raj kako bi pronašla svoj put kroz njega, slobodna, zauvijek. Čak i više blagoslovljena od samih živih, koji su, bacajući ih u more, ponudili mrtvima, ovdje i tamo, dar spasenja, radosti i svu vječnost. Takav čin nazivao se ljubavlju. Barem ga je tako profesor shvaćao.

I tako se spustila noć, ali ne dok svijetlo dana još jednom nije obasjalo svojim zrakama nasukanu flotu. Tamo je sveukupno bilo dobrih sto brodova, svaki optočen hrđom, nesposoban za more, a svaki je čudom dokazao da ih je doveo, sigurne i zdrave, s druge strane zemlje. Svi osim jednog, koji se nasukao na obali Cejlona. Poredali su se gotovo na ugledan način, jedan za drugim, zaglavljeni u pijesak ili između stijena, pramaca podignutih u posljednjoj čežnji prema obali.

A svuda okolo, tisuće plutajućih, u bijelo odjevenih trupala, koje su posljednji valovi na dnevnom svijetlu počeli izbacivati, slagavši ih nježno dolje na plažu, a zatim se valjajući natrag u more u potrazi za drugima.

Stotinu brodova! Stari profesor je dobro osjetio drhtaj u sebi, kombinirani drhtaj zanosa i poniznosti, osjećaj koji ponekad imamo kada okrećemo svoje misli, najbolje što možemo, prema pojmovima beskonačnog i vječnog.

Na ovu uskršnju nedjeljnu večer, osam stotina tisuća živih bića i još tisuće onih mrtvih, izvršili su miran napad na Zapadni svijet. Sutra će sve biti gotovo. A sada, uzdižući se s obale prema brdima, do sela, do kuće i njene terase, nježno pjevanje, a tako jako zbog sve njegove nježnosti, poput zajedničkog pjevanja, zujao je zbor osam stotina tisuća glasova.

Davno, davno prije, Križari su pjevali kada su okružili Jeruzalem, na večer njihovog posljednjeg napada. A zidovi Jerihona srušili su se bez borbe kada su trube zaječale po sedmi put. Možda kada je sve bude tiho, kada pjevanje konačno utihne, odabrani ljudi će također osjetiti silu božanskog nezadovoljstva. …

Bilo je također i drugih zvukova. Grmljavina stotina kamiona. Još od jutra, vojska je zauzela svoje položaje na plažama Mediterana. Ali tamo u tami nije bilo ničega iza terase, osim neba i zvijezda.

U kući je bilo hladno kada je profesor ušao, ali ostavio je sva vrata jednako otvorena. Mogu li vrata zaštiti svijet koji je živio predugo? Čak i remek-djelo ručne izrade, tri stotine godina staro, izrezbareno iz tako respektabilnog zapadnjačkog hrasta? …

Nije bilo struje. Očito, električari iz elektrana duž obale pobjegli su također na sjever, zajedno s ostalima, prestravljena gomila, podvila je repove i pobjegla bez riječi, tako da ne moraju pogledati, da ne vide stvari, što bi moralo značiti da bi morali razumjeti ili barem pokušati razumjeti.

Profesor je upalio uljne lampe koje je uvijek držao pri ruci z slučaj da nestane svjetla. Jednu od šibica bacio je u kamin. Potpala, pažljivo uređena, bljesnula je bučno, pucketala i širila je svoju toplinu preko sobe.

Zatim je upalio radio, namješten cijelog dana na nacionalnu postaju. Već su prošli pop i jazz, dame koje pjevuše i bljutavi brbljavci, crni saksofonisti, gurui, samodopadne zvijezde s filma i pozornica, stručnjaci za zdravlje, ljubav i seks. Svi su nestali iz etera, svi su odjednom bili osuđeni kao nepristojni, kao da je Zapad pod prijetnjom bio zabrinut za posljednju akustični imidž kojim je predstavljao samog sebe.

Ništa drugo osim Mozarta, isto na svakoj postaji. Mala noćna muzika, ni manje ni više. A stari profesor je imao ljubaznu misao za direktora programa, tamo u njegovom studiju u Parizu. On nikako nije mogao vidjeti ili znati, ali ipak je razumio.

Za onih osam stotina tisuća monotonih glasova koje čak nije niti mogao čuti, on je pronašao, instinktivno, najprikladniji odgovor. Što je na svijetu bilo zapadnije od Mozarta, što civiliziranije, što savršenije? Osam stotina tisuća glasova nije moglo brujati svoje pjesme prema Mozartovim notama.

Mozart nikad nije skladao da oduševi mase, već da dotakne srce svakog pojedinog ljudskog bića, u njegovoj privatnosti. Kakav dražestan simbol, doista! Zapadni svijet sažet u svojoj konačnoj istini … A glas spikera probudio je starog profesora iz njegovih razmišljanja: „Predsjednik republike cijeli dan sastajao se u Elizejskoj palači s državnim čelnicima. Također su prisustvovali, s obzirom na ozbiljnost situacije, načelnici stožera triju grana oružanih snaga, kao i čelnici lokalne i državne policije, starješine odjela Var i Alpes-Maritimes, i, u striktno savjetodavnom svojstvu, uzoriti kardinal Pariza, papinski nuncij i jedan od zapadnjačkih ambasadora koji je bio stacionar u glavnom gradu. Sastanak je trenutno još u tijeku. Međutim, vladin glasnogovornik je upravo objavio da će večeras, negdje oko ponoći, predsjednik republike izaći u eter s izjavom od najvećeg značaja za naciju. Prema izvještajima koji do nas dolaze s juga, sve se još uvijek čini mirnim na brodovima izbjegličke flote. Priopćenje iz vojnog sjedišta potvrđuje da su dvije divizije raspoređene duž obale suočene s… suočene s…“ (Spiker je oklijevao. A tko bi ga mogao kriviti? Što bi netko to morao nazvati bezbrojnom mizernom masom? Neprijateljem? Čoporom? Invazijom? Marširanjem Trećeg svijeta?) „ … suočeni s ovim nepredviđenim upadom“ (Eto! Nije bilo uopće loše!)

„ … te da su tri divizije pojačanja na putu prema jugu u ovom trenutku, unatoč znatnim teškoćama u kretanju. U još jednom priopćenju, izdanom prije ne više od pet minuta, šef stožera pukovnik Dragasès izvijestio je da su trupe pod njegovim zapovjedništvom započele s potpalom vatre na nekih dvadesetak golemih krjesova uz obalu, s ciljem da se …“ (Još jedno oklijevanje. Čini se da je spiker uzimao dah. Stari profesor čak je pomislio da je čuo kako je promrmljao „Moj Bože!“) „ … s ciljem da se spale tisuće mrtvih tijela bačenih u more iz svih brodova …“

I to je bilo sve. Trenutak kasnije, s jedva kratkom pauzom, Mozart se vratio, zamijenivši one tri divizije koje jure prema jugu i skup pogrebnih lomača koje mora da su dosada počele pucati na svježem zraku dolje na obali. Zapad ne voli spaljivati svoje mrtve. On ih gura dalje u njihove kremacijske urne, skrivaih u zaleđima svojih groblja. Sena, Rajna, Loire, Rhone, Temza nisu Ganges ili Indus.

Čak niti Guadalquivir niti Tiber. Njihove obale nikada nisu zaudarale smradom sprženih leševa. Da, njima je tekla krv, njihove vode bile su crvene, a mnogi seljaci prešli su preko njih koristeći vile kako bi razgrnuli tijela koja su plutala nizvodno.

Ali u vrijeme Zapada, na njihovim mostovima i nasipima, ljudi su plesali i pili svoja vina i piva, muškarci su golicali svježe mlade nasmijane djevojke, i svi su se smijali bijedniku na stupu, smijali su mu se u lice, i bijedniku na vješalama, visećeg jezika, i bijedniku na panju, prerezanog vrata – jer, doista, Zapadni svijet, smiren kakav je bio, znao je kako se smijati kao i kako plakati – a zatim, kada su ih zvonici pozvali na molitvu, oni bi svi sudjelovali u svom tjelesnom bogu, sigurni u spoznaju da su njihovi mrtvi bili tamo, da ih štite, da budu sigurni koliko god je to moguće, poredani u redovima ispod njihovih bezvremenskih spomenika i križeva, na grobljima razbacanim po brdima, jer paljenje j, nakon svega, bilo samo za đavolske neprijatelje, ili za čarobnjake, ili za sirote žrtve kuge. …

Profesor je zakoračio na terasu. Dolje ispod, obala je bila osvijetljena crvenkastim svijetlom, okružena stupovima dima. Otvorio je svoj dalekozor i uperio ga prema najvećoj lomači, koja je gorjela kao drveni toranj, natovarena truplima od dna do vrha.

Vojnici su ju složili s pažnjom, prvo sloj drveta, zatim sloj tijela i tako sve do vrha. Činilo se da su mrtvi dobili barem neki znak poštovanja s ovom sređenom konstrukcijom. Onda odjednom, sve se srušilo, još uvijek goreći, ali sada poput odvratne mase, kao gomila ruševina koja se pušila uzduž javnog puta. I nitko se više nije zamarao gradnjom lijepog tornja.

Buldožeri su se kotrljali, voženi muškarcima u ronilačkim odjelima, zatim su drugi strojevi opremljeni velikim spojenim hvataljkama i žlicama, gurali tijela zajedno na meke, ljigave humke, grabeći teret u zraku i bacajući ga na vatru, dok su ruke, noge i glave, pa čak i cijela trupla preplavila tlo oko njih, padajući na zemlju.

Tada je profesor ugledao prvog vojnika koji se okrenuo i pobjegao, dozivajući na pamet još jedan klišej, ruke i noge lepršale su poput lutke na koncu, u savršenoj pantomimi neobuzdane panike. Mladi čovjek bacio je truplo koje je vukao. Mahnito je zbacio masku i kacigu, strgnuo je svoje sigurnosne rukavice. Zatim, s rukama na glavi, odjurio je, cik-cak, poput preplašenog zeca, u prsten tame iza goruće lomače. Pet minuta kasnije i deset drugih vojnika učinilo je isto.

Profesor je zatvorio svoj dalekozor. On je razumio. Taj prijezir ljudi prema drugim rasama, spoznaja da je njegova vlastita najbolja, trijumfalna radost koju osjeća onaj koji je dijelom najfinijeg od čovječanstva – ništa od toga nikada nije ispunilo strunule mozgove tih mladića, ili je to bilo tako slabo da je monstruozni tumor usađen u zapadnjačku svijest to uništio u istom trenu.

U njihovom slučaju to nije bila stvar nježnog srca, već morbidni, zarazni višak sentimenta, koji se može naći u tijelu i promatrati, na kraju, u akciji. Pravi srčani muškarci bi se mučili te noći i nikog drugog.

Samo trenutak ranije, dok je lijepi mladić bježao, stari Calguès je svoj dalekozor nakratko usmjerio prema tipu koji je ličio na nekakvog uniformiranog diva, stojeći u podnožju goruće lomače, raširenih nogu, bacajući svaki leš koji mu je predan, jedan po jedan, snažnim, ritmičkim pokretom, poput ložača iz prošlosti duboko ispod paluba, koji hrani svoj kotao s lopatama punim ugljena. Možda je i on naizgled djelovao bolno, ali ako je tako, njegova bol nije ostavila mnogo mjesta za sažaljenje. Ustvari, on vjerojatno o tome uopće nije razmišljao, uvjeren da sad, konačno, ljudska rasa više nije jedna velika bratska cjelina – kao što su pape, filozofi, intelektualci, političari i svećenici Zapada tvrdili predugo vremena.

Osim, ako je stari profesor, promatrajući „ložača“ i njegovu mirnu odlučnost – onaj kojeg je nazvao „ložačem“ je zapravo pukovnik Dragasès, načelnik glavnog stožera, koji je izašao naprijed dati svojim ljudima primjer – jednostavno njemu pripisao svoje vlastite ideje. …

Te noći, ljubav također nije bila dijelom uma. Čovjek nikada zapravo nije volio čovječanstvo u cjelini – sve njegove rase, sve njegove narode, njegove religije – već samo ona bića za koje je osjećao da su njegove vrste, djelom njegovog klana, bez obzira koliko on bio velik.

Što se tiče ostalih, on se sam prisiljava i dopušta da ga svijet prisiljava. A onda, kada to čini, kada je šteta učinjena, on sam se raspada. U ovom neobičnom ratu koji poprima svoj oblik, oni koji su voljeli sami sebe su bili oni koji bi trijumfirali.

Koliko bi ih moglo biti, slijedeće jutro, i dalje radosno stojeći na plaži, dok odvratna vojska koja je skliznula dolje u tisućama, dolje u vodu, na pokolj od strane živih, a u svijetlu njihovih mrtvih? Radosno! To je ono najvažnije.

Trenutak ranije, dok je gledao „ložača,“ profesor je pomislio kako može vidjeti kao miče usnama, široko otvorenim, kao da pjeva. Da, Bože, pjeva! Kada bi samo njih dvojica mogla stati tamo i pjevati, možda bi probudili ostale iz njihovog smrtonosnog sna. … No, niti jedan drugi zvuk nije došao s obale, nikakav zvuk, samo meki, zloslutni pjev koji je strujao iz osam stotina tisuća grla.

„Prilično cool, čovječe, ha!“ uzviknuo je glas u sjeni.

(slijedeći nastavak: https://homunizam.wordpress.com/2015/12/09/kamp-svetaca-2-poglavlje/)raspail.jpg

Izvor: http://pandora.kreativisti.org

Follow Homunizam on WordPress.com

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

%d bloggers like this: