6 godina poslije LGBT-referenduma u Hrvatskoj (2)

Ovo je nastavak teksta sa sakupljenim forumskim raspravama oko Refernduma o braku 2013/2014. Zahvaljujući Referendumu, nema u Hrvatskoj u zatvorima cvjećara, fotografa, organizatora vjenčanja, slastičara ni matičara…, barem ne iz genderideoloških analnih razloga. Ako ste tada izašli na referendum, i rekli DA za brak kakav su imali svi vaši preci, znajte da ste ne samo odali počast svojim precima, već ste te lijepe nedjelje nekog našeg sugrađana spasili zatvora ili zatvaranja biznisa.

Ostala je samo pritajena soroš-Istanbulka, koju je izglasao HDZ (u velikoj koaliciji aktiviranoj samo za velike teme – poslije se nastavlja udbo-igrokaz svađe na pasja kola), a koju će aktivirati kad-tad. Ustavna definicija normalnog braka će joj ipak ostati ogromna prepreka da nam ga svima “ne stave”. Eh, što bi danas (normalni) ljudi iz drugih država dali za takvu (normalnu) definiciju braka u Ustavu…


{{0}} Make no mistake

Ako netko misli ili želi misliti da sadržaj ovog dokumenta daje ili i na koji način želi dati za pravo “pravim” “pazi pepeljara”/”samo ih treba umlatit”/”God hates the fags” “hejterima”, bilo “naci” bilo “klerofašističkog” ili pak “oriđiđi staljinističkog” porijekla, neka proba upiti i retke iz katekizma katoličke crkve:

“Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.”

Ili u protivnom neka slobodno “stisne Alt+F4″…

Osim jasne razlike između homoseksualca kao osobe i homoseksualnosti kao ponašanja ili stila života kako ih razlikuje i katolički katekizam, bitna razlika postoji između općenito neheteroseksualnih ljudi (bez obzira žive li svoju seksualnost ili ne) i gay/queer aktivista koji uz disproporcionalnu i filtriranu medijsku i političku platformu pokreću spominjane društvene promjene a koji su prvenstvena “meta” ovog teksta.

naravno taj odlomak neodvojiv je od onog prije i poslije njega:

Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su “čini homoseksualni u sebi neuredni”. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.

“Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.”

Sukob različitih pogleda na istu stvarnost može općenito biti dobra stvar, svojevrstan plamen pročišćenja i na mene je ovaj proces zasigurno i tako djelovao. Produbio sam i pročistio svoje shvaćanje čovjeka i muško-ženskih odnosa kao i svoje konkretne uloge supruga i oca. Borba za demokratski uređeno društvo i slobodu mišljenja, gdje vlast ne preodgaja demos nego mu služi, isključuje ugrožavanje ili nijekanje građanskih i ljudskih prava jednako kao što kršćanski model stvarnosti dodjeljuje posebno i neotuđivo dostojanstvo svakoj osobi bez iznimke. Međutim, problem se rađa iz dvoličnosti LGBT aktivizma kojeg medijska mašinerija prikazuje kao nezaustavljivi osloboditeljski duh Voltairea:

“What is tolerance? It is the consequence of humanity. We are all formed of frailty and error; let us pardon reciprocally each other’s folly that is the first law of nature.”

dok u praksi isti utjelovljuje korporativno sponzoriranog Robespierrea s dildom:

Terror is nothing other than justice, prompt, severe, inflexible; it is therefore an emanation of virtue; it is not so much a special principle as it is a consequence of the general principle of democracy applied to our country’s most urgent needs.”.

U tako izgrađenoj totalitarnoj atmosferi “pravednog bijesa”, jednoumlja i linča, “plamen pročišćenja” i sloboda misli do kraja su ugušeni novogovorom (npr. misliti da dijete ima pravo na oca i majku znači “mrziti” ?!?) i zato je potrebno pokazati zube ideološkim profiterima ekonomske krize koji pokušavaju u pozadini, mimo demokratskih procesa, progurati totalitarne pseudoznanstvene ideologije dok većina pokušava spojiti kraj s krajem.

Prigovor 1. Zašto se baviš tim a ne nekim prečim problemom?

To je standardni prigovor digresije koji se može postaviti gotovo uvijek i svakome.

Ni problem ni težinu istog nisam sam izmislio. Šarene LGBTTIIQQA parade diljem svijeta kao i holivudski filmovi i serije s disproporcionalnim brojem gay heroja drže temu stalno u fokusu. Povećanjem dobivenih “prava” parade ne jenjavaju nego naprotiv postaju sve “šarenije”, glasnije i veće, dok napokon ne počnu uključivati djecu, poput one u Amsterdamu, ili gole sadomazo fetišiste koji se “fizički vole u sred bijela dana”, poput onih u San Franciscu (uz pismenu podršku gradonačelnika).

Ako npr. lezbijska udruga Kontra, mimo novaca koje inače dobiva od RH, samo na jednom projektu iz EU fondova dobije gotovo 100.000,00 eura za borbu protiv LGB diskriminacije na radnom mjestu, a što su novci s kojima se godinu dana može održavati volonterska pučka kuhinja koja bi dnevno prehranjivala preko stotinu ljudi – držim da je pitanje iz prigovora poslano na krivu adresu. Problemom “krezubih homofoba” i LGBT žrtvi mediji se i političari već bave do iznemoglosti, kao da su na natjecanju (pa smo tako mogli čuti poziv/”opasku” Vesne Pusić ženama Vukovara koje su silovane u ratu, a za što još nitko nije izveden pred sud, da se radije solidariziraju i dođu u prve redove na Split Pride), a kako smo imali prilike vidjeti i prikrivanjem ili čak opravdavanjem nasilja LGBT pristaša nad volonterkama inicijative “U ime obitelji”.

Zrinka Korljan (BLJutarnji)

Upravo iz govora svjetskih političara i lijevih i liberalnih mislilaca te rezolucija i preporuka krovnih međunarodnih organizacija, čovjek bi pomislio da središnji problem čovječanstva predstavlja nedostatak “seksualnih i reproduktivnih” “prava”, drugim riječima prava homoseksualaca da si proizvode djecu odnosno feministica da si ubijaju djecu.

S druge pak strane, problemom gospodarske krize političari se ne bave dovoljno nego “farbaju narod” seksualnim manjinama (kako je to već predvidio Ivica Šola a potvrdio pedofil Gert Hekma u intervjuu za T-portal te kako se upravo u Francuskoj demonstriralo lošim gospodarskim rezultatima, niskom potporom predsjedniku, masovnim prosvjedima protiv i svejedno ozakonjenjem gay brakova) i zato zaustavljanje queer revolucija predstavlja jednu vrstu vrlo potrebne pljuske “vladajućim elitama” da se prestanu igrati ideološkim lego kockicama i trošenjem novca na školsku indoktrinaciju queernormativnošću (oksimoron) te počnu misliti na čovjeka koji kopa po kontejneru.

Uostalom: “A zašto vas, i cijelu porezno aboliranu EPH & co. mašineriju, toliko brine to oko čega se ‘mi’ brinemo, zar nema prečih problema u državi i svijetu? Ako postoje za ‘vas’ važniji problemi kako to da su se se baš svi, inače ljuti konkurenti, baš na ovom, i samo na ovom, ‘manje bitnom pitanju’ tako strastveno makjavelistički ujedinili?

– premijer Zoran Milanović: “osobno smatram da bi definicija braka trebala biti rodno neutralna”

– ministar Ivan Vrdoljak: Do kraja mandata gay parovi posvajat će djecu

– ministar Fred Matić: bolje-je-da-imaju-dvije-mame-ili-dva-tate-nego-da-zive-u-domu

– ministrica Mirela Holy: “…čak štoviše mislim da bi [homoseksualci] bili puno bolji roditelji od heteroseksualnih parova…”

– ministrica Vesna Pusić: iz-dana-u-dan-gospodarski-propadamo-ali-zato-smo-postali-lider-u-borbi-za-homoseksualna-prava.html

– zastupnik HNS-a Goran Kolman: “nije ono što mi zapravo želimo, a to je da se (Obiteljski) zakon promijeni

I, konačno, koji su to stvarni prioriteti “naprednih i prosvijećenih” “vlada”? ZOR/socijalna i radnička prava, zaštita privatnosti, jednakost i vladavina prava

… vs

ZOŽP/”seksualna prava”

Jedan svijet, jedna borba” & “prava strana povijesti” iliti kako šareni viktimizatori zapravo nisu na strani “svih potlačenih” i bez problema koriste bogatstvo i sredstva prisile velikih korporacija i država protiv čije bi hegemonije tobože trebali biti na primjeru Intela i JP Morgan Chase banke.

Od Marxa do guzice put je bio trnovit, i treba im čestitati. Kao i fenomenu nad kojim bi si isti Marx možda počupao kosu: Ljudima se posvuda na Zapadu, i kod nas, smanjuju socijalna i radnička prava, ali se zato obilato povećavaju seksualna. Poruka je jasna, možda ste gladni, potplaćeni, nezaposleni, no proleteri svih zemalja j….e se!” – Ivica Šola

“…s propasti radničke klase ljevica treba nove glasače [seksualne manjine].” Gert Hekma

{{A}} Apsolutno isto

“Zašto bi se kava zvala čaj ako je kava?” “Gay relacije između muškaraca drugačije su nego između dviju žena. Druga je to vrsta energije, kemije. Ne može se sve stavljati u isti koš.” – Dražen Ilinčić, hrvatski novinar i pisac, homoseksualac

Ideja “istospolnog braka” znači potpuno vrijednosno, pravno i socijalno izjednačavanje homoseksualnih zajednica i “tradicionalnog”/”prirodnog” braka muškarca i žene.

LGBTTIQ aktivisti ne prihvaćaju (i nisu prihvatili kao konačno rješenje ni u jednoj državi gdje im je to ponuđeno) bilo kakva kompromisna rješenja, uključujući civilne/istospolne zajednice s potpuno jednakim statusom i baš svim pravima koje donosi i “tradicionalni” brak (pa i posvajanje djece, dakle sve osim službenog naziva “brak”).

Bilo kakva društvena ili pravna razlika pa i samo nominativne prirode nije im prihvatljiva (štoviše odbija se s gnušanjem kao oblik prikrivene, tzv. “same but different” diskriminacije). Zato ću, za početak, iscrpno obrađivati samo argumente i ideje koje u potpunosti izjednačuju homoseksualne zajednice i “tradicionalni brak”.

{{B}} Reductio ad absurdum

Why should there be marriage at all? “What should limit it to two and why should it be monogamous?” – Judith Stacey, profesorica @ NYU

I stalno nam se baca u usta da mi tražimo brakove, ja po stoti put kažem ne, brak me ne zanima, ja osobno u instituciju braka ne vjerujem.” – Dorino Manzin, tadašnji predsjednik Iskoraka

“I also think equally it’s a no-brainer that the institution of marriage should not exist.” “…fighting for gay marriage generally involves lying about what we’re going to do with marriage when we get there.” “This gay marriage fight is not about equality, it’s a lie to destroy marriage.” Maša Gessen, ruska LGBT aktivistica @ Sydney Writer’s Festival 2012

…ja se slažem, brak treba uništiti, da ne bi ispalo sada da branim, ne znam, pravo na brak…” sudionik foruma “Regionalni LGBT-aktivizam i suvremena ljevica” @ Subversive film festival, Zagreb 2013

Ako je sve brak, što je onda brak?

Ako je brak “privatna stvar”, “ono što mi kažemo da brak jest”, zašto bi država trebala propisivati baš tvoju/vašu/našu/moju/bilo čiju definiciju braka?

=prodotes=================

A i di je problem da se homoseksualcima da pravo braka i usvajanja? Ja ga ne vidim.

==========================

Možeš li navesti primjer “nečega” gdje ti bi vidio problem davanja “prava” na brak i “prava” na dijete (usvajanje, surogatstvo, “proizvodnju”, …)?

Što je za tebe brak i zašto bi društvo/država (i pripadajuća joj pravna stečevina) uopće trebala poznavati (takav) koncept braka, pravno ga regulirati i ekonomski pomagati?

Istospolni brak zahtijeva redefiniciju braka na način da ona postaje:

•     bezlična/proizvoljna i otvorena beskrajnim reinterpretacijama (pogotovo ako se na brak gleda čisto kao na “još jednu vrstu ugovora”) – “brak za sve”

•     potpuno razvedena od ljudske prirode (upravo koju brak/obitelj izvorno i modelira).

“Pravo homoseksualaca na brak” je krivo/zavaravajuće postavljeno pitanje koje računa na blago nejasan osjećaj, tako raširen u zapadnom postmodernističkom zeitgeistu, da je svako “pravo” a priori dobra stvar (iako dakako nije, bar dok ne uspiju smisliti održivo društvo bez ikakvih zakona jer svaki zakon ‘ograničava’ određena prava).

Homoseksualci imaju “pravo” na brak kao i svi drugi ljudi – s osobom suprotnog spola. U okviru (takvog) braka mogu i usvojiti dijete.

“Pravo na LGBTTIQQ brak” ne postoji (iz čega bi to pravo proizlazilo?), tek ga se naknadno izmišlja. To je kao da muškarac traži svoje pravo da koristi javne ženske toalete – to je traženje nekog novog prava a ne prepoznavanje nepoštivanja nekog postojećeg prava.

Neprepoznavanje istospolnog braka od strane države jednako je “nepravedno” kao ne primanje paraplegičara u veslačku reprezentaciju ili neprimanje nekoga u filharmoniju, a tko to želi.

Stvar dakle nije (samo) u “orijentaciji” nego u definiciji braka koju je prema tome potrebno promijeniti.

Kao dio procesa razvodnjavanja (oprostite, “pronalaženja inkluzivnije forme”) samog koncepta braka Richard Mohr nam daje svoju LGBTTIQ friendly verziju: “Brak je razvijanje i održavanje intimnosti kroz medij svakidašnjeg života, dan za danom”. Drugim riječima, “whatever”.

U to se mogu utrpati sve moguće subjektivističke vizije “intimnosti” i “života” – reductio ad absurdum prečica: umjesto da nam se država tobože “makne iz spavaće sobe” sad će pak regulirati i prijateljstva (“aseksualna intimna partnerstva”); ili dvije: država se tobože nema što miješati u privatne stvari odraslih osoba – a upravo se na to svodi brak kad se izbace djeca i vjernost i definira ga se kao “konsenzualna intima dvoje odraslih ljudi”…zašto bi se uistinu država trebala time baviti?

Kada bi se zakon uistinu pokušao “usuglasiti” s takvom definicijom “braka”, odbacivši i proizvoljne uvjete – o dvoje punoljetnih ne previše rodno bliskih građana bilo koje kombinacije spolova koji javno žele izraziti svoju privolu zajedničkog života a koji mogu u bilo kojem trenutku razvrgnuti – odnosno drugim riječima, ako brak definiramo čisto kao formalni izraz (“papir”) nečijeg subjektivnog emotivnog stanja a ne (i) kao društvenu instituciju s objektivnim značenjem baziranim na biološkoj stvarnosti, mijenjajući dakle iz temelja obiteljsko pravo, reducirali bi brak na registrirano partnerstvo, matičari bi bili dužni “blagoslivljati” (riječima i “pravima”) i proizvoljne skupine prijatelja.

Ovo je jasno i mnogim zagovarateljima LGBTTIQ prava koji prepoznaju brak kao “religijsku tvorevinu/koncept” s kojim (sekularna) država ne bi trebala imati nikakve veze (ili ga treba u potpunosti izbaciti ili sve oblike “takvih” zajednica svesti na “civilne zajednice”).

/*time i “ja” gubim pravo na brak, na ono što “ja”/”mi” smatramo brakom (vjernost, monogamnost, muškarac žena otac majka djeca)…ja ne bih želio ući u takav proizvoljni “brak” brak vječne manjine nameće se većini*/

Tako dolazimo i do paradoksa da zaluđeni natražni religijoti ispadaju “realisti” govoreći o braku utemeljenom na stvarnoj prirodi čovjeka, društva i države (i to u smislu fizikalne prirode i stvarnosti, ne samo teleološke “naravi”) a prosvijećeno progresivni pak liberali ispadaju “idealisti” konceptualizirajući brak prema ideološkim premisama queer i gender teorija. I to nije prvi put da lijevi ideolozi svoje ideološke želje i premise (pod prijetnjom “izopćenja”) proglašavaju znanošću (npr. Staljin i lisenkoizam).

Vjerojatno postoji razlog zašto civilizirana društva posvećuju toliko posebnog mjesta braku i obitelji u svojim pravnim i kulturnim stečevinama. Ono što su jednom organizmu zrak ili voda, a vrsti reprodukcija to je društvu (bio?) brak jer predstavlja osnovni preduvjet za opstanak i “biološke” vrste (“gena”) i “kulturološke” vrste (Dawkinsonovih “mema”) prokreacijom, osnovnim obiteljskim odgojem i predanjem – jedan od osnovnih načina na koji pojedinci daju nešto natrag u društvo iz kojeg su izašli.

Ukoliko se brak redefinira na način da se ti vidovi načelno izbace (da se brak odvoji od ljudske prirode) za državu takva “institucija” braka postaje još samo jedan ugovor bez načelne suštinske važnosti za društvo kao takvo.

Što dobivamo ako iz fokusa braka maknemo obitelj odnosno djecu i samo ostavimo “par koji se voli“? Osim što obiteljski zakon tada (još više, nakon ostalih naprednih revolucija poput “no-fault” razvoda) gubi oštricu u zaštiti djece i mogućnosti da kaže da djeca trebaju i svoju majku i svog oca, time se gubi i razlog (interes) zašto bi uopće država na tako poseban način trebala regulirati baš taj ugovor (a kamoli još primjerice davati razne olakšice onima koji u njega ulaze kad sama od toga više nema nikakve koristi). Drugim riječima, država/društvo nije izmislila/iznjedrila (“konstruirala”) nego samo prepoznaje brak (obiteljsku zajednicu muškarca i žene) .. suprotno reductio ad absurdum

Konačno, nakon što ideološkim akrobacijama u potpunosti izmasakriramo obiteljsko pravo u “inkluzivni rodno neutralni oblik” ostaje nam uvijek problem rodnog lista. Na koji bi to točno način trebali zakamuflirati ili jednostavno zanijekati jednostavnu i neizbježnu istinu da, “ma koliko mi šutjeli o tome”, svatko od nas ima jednu biološku majku i jednog biološkog oca a koja pak stoji na tom dokumentu koji ali baš svatko ima i koja sigurno vrijeđa osjetljive postmodernističke LGBTTIQ osjećaje.

“Homoseksualizam” zapravo razdvaja ljude na dvije vrste, muškarce i žene. Ukida komplementarno prihvaćanje i sjedinjenje “Marsa” i “Venere”. Pederi odnosno lezbijke sasvim bi normalno živjeli u čisto muškom odnosno ženskom homoseksualnom svijetu (dok ne bi izumrli dakako). Trenutak kada jednakost preraste u radikalnu emancipaciju (spolova): žena može bez muškarca i muškarac može bez žene.

“Heteroseksualizam” zapravo spaja ljude, prirodno binarna spolnost jest inkluzivna jer prirodno/inherentno/nagonski uvijek usmjerava na spoznanje (i u zapadnom i semitskom smislu) onog drugog i drugačijeg (s)pola.

But for children, there would be no need of any institution concerned with sex. It is through children alone that sexual relations become of importance to society, and worthy to be taken cognizance of by a legal institution.” – Bertrand Russel

=naomi====================

Ha gle, meni muškarci ni sad nisu odbojni samo što ne mogu s njima osjetiti onu puninu ljubavi i sreće kao što mogu sa ženom. Oni su mi samo fizički privlačni, dok su mi žene i emotivno. Hah! Vidi vraga, sad tek vidim, moja orijentacija je upravo takva zbog osjećaja ljubavi i zaljubljenosti , a ne zbog seksualne požude prema istom spolu. Pade još jedan argument.

==========================

Nisi li sama prije rekla da je bitno gledati osobu a ne spol, a sada ispada da tebe upravo _spol_ sprječava da ti _osoba_ bude privlačna?

I tako ispada da kao svojevrsni “zaštitnik različitosti” “s Venere” ipak možeš samo tolerirati a ne i voljeti različitost “s Marsa”…

In the absence of a flourishing marriage culture, families often fail to form, or to achieve and maintain stability. As absentee fathers and out-of-wedlock births become common, a train of social pathologies follows.

Naturally, the demand for governmental policing and social services grows. According to a Brookings Institute study, $229 billion in welfare expenditures between 1970 and 1996 can be attributed to the breakdown of the marriage culture and the resulting exacerbation of social ills: teen pregnancy, poverty, crime, drug abuse, and health problems.

Sociologists David Popenoe and Alan Wolfe have conducted research on Scandinavian countries that supports the conclusion that as marriage culture declines, state spending rises.

*/

=prodotes=================

Nemoj se uvrijedit kiara, ovo nije ništa osobno. No ako želimo jednoj cijeloj skupini ljudi zabraniti osnovna ljudska prava, trebat će nam puno više od “bog kaže” 🙂

==========================

!? Od kada je primjerice “pravo” na dijete bilo čije “pravo” i još k tome “osnovno” ljudsko pravo !? Dijete ima pravo na roditelje, a ne obratno. Ako i dijete ima osnovna ljudska prava (tj. i samo je ljudska osoba) kako druga ljudska osoba može imati “pravo” na to isto dijete? To je očita kontradikcija, imati “pravo” na X znači svesti X na objekt (a dijete je subjekt, nadam se još uvijek i za ovdašnje progresivce)…

Imaju li recimo i umirovljenici treće dobi “pravo” na djecu?

Na koji je način “pravo” na brak “ljudsko pravo” i to osnovno? Pretpostavljam da isto držiš i za razvod, u tom se slučaju postavlja pitanje koje je od tih dvaju prava jače, npr. ako se netko želi razvesti i time oduzeti drugome pravo na brak (npr. u homo braku jedan “partner” spozna da je ipak hetero ili bi ili trans ili…)?

Za ljudska prava držimo [“vjerujemo u nadi protiv svake (sekularne) nade”] da su urođena svakom čovjeku samim time što je čovjek te da su ih civilizirana društva dužna osiguravati svakom pojedincu. Nije mi baš u potpunosti jasno na koji bi to način “pravo” na brak spadalo u istu kategoriju s recimo pravom na život ili slobodu misli i na koji bi to način društvo moglo osigurati to isto pravo svakom _pojedincu_?

Ako bih ja odbio ući u brak s homoseksualcem koji bi to želio, upravo i samo zbog njegove “orijentacije” bih li ga time diskriminirao na osnovu seksualne orijentacije” kao i uskratio to “osnovno ljudsko pravo”? Ako ne, zašto?

/*

“Hervé Jordain, a Marseille homosexual, says on Homovox, “It is utterly abnormal to uphold one’s ‘right’ to have a child … A child is not a cute little doll you go out and buy on December 15.”

lakše je opravdati pravo na biološke roditelje (koje već implicira UN-ova povelja o pravima djeteta) nego pravo “na brak” – ako se ja odbijem oženiti određenom ženom zato jer je biseksualka (dakle “diskriminirati na osnovu seksualne orijentacije”) jesam li joj ja uskratio “osnovno ljudsko pravo na brak”?

Pravo na brak diskriminira pojedince i brani prava i povlastice.

zanimljivo je da naravno kad treba progurati posvajanje i djecu iz epruvete za homobrakove onda su djeca odjednom neodvojiva od braka:

definicije braka i bračnih drugova su “neustavne” (SAD i Kanada) … lol … da autori ustava tih (ili bilo kojih drugih zemalja) su zabravo bili prikriveno queer i ugradili su tajne poruke u ustav “da je gay ok” koje nitko drugi nemože pročitati osim naravno gay aktivista universal buddy system why shoult it care about who is having sex with whom

Više o Pandorinoj kutiji razdvajanja ideje braka od ideje roditeljstva u “slippery slope” odlomku. (norme monogamnosti i vjernosti postaju još manje osnovane kad nema djece) redefiniranje kao emocionalna unija odraslih stavlja djecu u sekundarni plan (a time i vjernost a cemu onda sve)…seksualna revolucija preduvjet za gay brak..bi li ga htjeli da se ukine no fault

“So Americans have a “RIGHT” to marriage? Well that’s rather bad news, for both gays and straights, who turn down someone’s marriage proposal, isn’t it? It would seem that such people have violated someone else “rights”. As for mere moral disapproval not being sufficient basis for a law prohibiting behavior, well there goes anti-prostitution laws (victimless crime), anti-pornography laws, anti-marijuana laws, anti-gambling laws, etc.”

“If marriage is a fundamental right, then there should be no reason why cousins cannot marry, regardless of whether they are the same sex or not.”

*/

=prodotes=================

Ono što ljudi ne shvačaju je da čak i da 99% ljudi ne podržava tu paradu, homoseksualci su i dalje u pravu održavati ju. Tako da uopće nije bitno tko ju podržava ili ne, bitno je kako se protivnici i zastupnici te parade ponašaju. Dok god je parada “civilizirana i nenasilna” je dozvoljena pravom slobode izražavanja i protesta. U onom trenu kad se iszaže nasilje, parada više nije pravna jer prelazi u “govor mržnje” i on nije zaštićen pravima slobodnog govora. Kako to piše u američkom ustavu, “freedom, liberty and the pursuit of happiness”.

==========================

S obzirom da si razdvojio “civilizirana” i “nenasilna” znači li to da držiš da civiliziranost uključuje i nešto više od nenasilja? Što ako netko “civilizirano” i “nenasilno” paradira protiv “civiliziranosti” i/ili “nenasilja”?

Ako su “moral” i “pravo” kulturološke ljudske tvorevine odnosno temporalni atributi zeitgeista, zašto određena kultura ne bi imala pravo ne dozvoliti određene “parade” odnosno pripisati im svoje viđenje epiteta “necivilizirano” i/ili “nasilno”?

“Life, liberty and the pursuit of happiness” stoji u američkoj deklaraciji neovisnosti (ne u ustavu) kao baza “od Stvoritelja danih neotuđivih ljudskih prava”. Kako miriš takvo baziranje ljudskih prava sa svojim svjetonazorom?

Američki pak ustav, nastao po deklaraciji neovisnosti, osim što u originalu regulira ropstvo dozvoljava građanima pravo na nošenje oružja kao i pravo na “paradiranje” pa tako i Ku Klux Klanu. Bi li ti dozvolio KKK paradu? Ili pak što misliš o ALFu?

Općenito je zanimljivo ovo tipično liberalno pozivanje na američki ustav kad su u pitanju moralna i bioetička pitanja (pa smo tako iz Roe vs Wade nekom divljom logikom naučili da američki ustav garantira “pravo na pobačaj”!?). Misliš li zaista da su pisci američkog ustava imali i u najskrivenijoj primisli ideju da je “brak duginih boja” “dobra”/”napredna” stvar za društvo?

=prodotes=================

A sada, što je ispravno a što nije. Ja bi mogao debatirati da je poštivanje gayeva i njihovih prava ispravno. Naime, da gayevi imaju jednaka prava ko i oni “normalni” kako vi to kažete onda ne bi bilo potrebe za gay prideom i onda bi i ja bio protiv istog.

==========================

Očito koristiš neku svoju (odnosno njihovu) viziju “gay prava”. Poštivanje građanskih prava “gayeva” kao i svih drugih građana je naravno “ispravno”, to je tautologija. Ako imaju državljanstvo imaju (sva) građanska prava, ‘točka’. Samo što ničija prava ne uključuju i pravo na redefiniciju braka.

Da je “pride” uistinu samo civilizirani vapaj za poštivanjem tih građanskih prava (primjerice da se prestane s nasiljem nad homoseksualcima) i ja bih ga podržao. Isti to dakako nije (ne znam ni je li ikad bio) što se jasno vidi već iz gotovo “bojnih” “in-your-face” “shove-it-down-their-throats” prideovskih proglasa i progresivnih zahtjeva za izmjenom sve većih broja zakona i propisa.

Prigovor 1: Neplodni parovi.

Država po istoj logici automatski ne bi trebala omogućiti status braka ni u jednom drugom slučaju u kojem se a priori zna da veza gotovo sigurno ne može ili ne želi roditi djecu (npr. neplodni ili “stari” heteroseksualci).

Odgovor:

•     non sequitur: općenito ili načelno pravilo ne mora nužno vrijediti ili biti primjenjivo i u svakom zasebnom slučaju (s dodatnim okolnostima)

•     država naziv brak i pripadajući poseban tretman veže isključivo uz heteroseksualne zajednice zato što isključivo heteroseksualne/”prirodne” zajednice kao takve/načelno MOGU roditi djecu i, opet, kao takve pružiti im optimalno obiteljsko okruženje (ono za koje su evolucijski pripremljeni, biološke roditelje, oca i majku): svaki muškarac i žena možda i ne mogu imati dijete ali svako dijete ima i oca i majku

•     regulacija posebnih slučajeva za koje je daleko manje vjerojatno da će ispuniti ideal može biti:

nepraktična ili neprovediva

◦ npr. moralo bi se uvoditi obvezna medicinska i psihološka ispitivanja prije braka ili par može otkriti da je neplodan nakon sklapanja braka ili pak može biti proglašen neplodnim a onda ipak možda bez ili uz pomoć liječenja začeti dijete, itd.

◦ isti se problem, u ostalom, može naći i u “inkluzivno intimističkoj” redefiniciji braka: moglo/moralo bi se zahtijevati testiranje koje bi “mjerilo” dovoljnu razinu “intimnosti i zajedništva”…

nepotrebna

◦ brak bez djece ne ugrožava pravo druge djece na oca i majku, ne zahtijeva posebnu regulaciju niti prilagodbu obiteljskog prava kao niti poreznim novcem financiranu javnu i školsku indoktrinaciju o “normalnosti”

postupak posvajanja djeteta već je sada i uvijek će biti “diskriminatoran” po različitim osnovama pa tako i dobnoj (mlađi parovi imaju prednost nad starijima kao i parovi općenito nad samcima), s druge strane “krajnje dozvolivu dob” za “prirodno” roditeljstvo nema potrebe regulirati država (to bi štoviše bio vid eugeničke politike) jer to najbolje određuje sama priroda (vjerojatnost začeća naglo opada nakon određene dobi)

◦ zbog ranije navedene središnje važnosti koju obitelj ima za društvo, država može pružiti jedinstven status, kroz instituciju i definiciju braka, upravo jedinoj zajednici iz koje samostalno i po njenoj posebnoj prirodi jedino može nastati (“idealna”) obitelj

nepoželjna

◦ brakovi bez djece su standardni kandidati za posvajanje nezbrinute djece ◦ iz sličnog razloga kao u prethodnoj točki, preveliko inzistiranje na samo jednom vidu braka, pa bio on i jedan od središnjih, svodi ga na samo taj vid te se time ideal prokreacije, neodvojiv od ideala vraćanja nečega natrag društvu, svodi na mehaničku nužnost/animalnu reprodukciju a takav pristup sigurno ne rađa idealnim okruženjem za odrastanje

◦ reći da su djeca jedan od središnjih dijelova braka ne znači svesti brak na prokreaciju, da je samo to ono što društvo želi jer onda bi dozvolili i poligamiju (koja iako može roditi djecu ne predstavlja idealno okruženje niti za djecu niti za sve njene odrasle članove)

◦ prokreacija pod prisilom i/ili zbog osobnih interesa jest oksimoron

izvediva na način bez da se komplicira i “zamućuje” osnovno načelo odnosno ideal (npr. brakove koji uistinu imaju djecu uglavnom se stimulira dodatnim/poreznim olakšicama ili se pak brakovima koji postanu preloša okolina oduzimaju djeca).

i “orijentiranost na djecu” ne znači odmah brak (gay i lezbijski prijatelji koji se udruže da naprave dijete iako im naravno ne pada na pamet ući i u brak i biti pravi otac i majka tom djetetu)

Prigovor 2: Razvedeni ideal.

Država bi po istoj logici automatski trebala zabraniti razvode braka.

Odgovor:

Non sequitur: Razvod općenito i sa zakonodavne strane predstavlja nesretne iako stvarne okolnosti. Kako nije moguće bilo koga prisiliti da želi i voli svog supružnika i/ili bude dobar roditelj država može dopustiti, nakon propalog procesa mirenja, skrbništvo razvedenih roditelja kao “next best thing” s obzirom da se ideal nerazvedene majke i oca tada može ostvariti samo prisilom tj. reduciran je na apsurd.

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Gore ↑

%d bloggers like this: