“Pomoćnici u nastavi”? Prestanite cijepiti djecu autizmo-CJEPIVIMA i neće ih trebati!

Školska godina je započela s temom manjka pomoćnika u nastavi. Nekada nije bilo nikakvih pomoćnika u nastavi, a za autizam se nije znalo. Nitko osim učenika i nastavnika nije smio biti prisutan na nastavi – to se smatralo ometanjem nastave.

Tko nije bio za normalnu školu, išao je u specijalnu školu – prilagođenu mogućnostima takve djece. Puno ponavljanja gradiva, puno lakši tempo, puno didaktičkih sredstava da se neko znanje usvoji – te isključivo one temeljne i praktične stvari.

Ondje takva djeca nisu bila pod pritiskom, nisu svake minute bila svjesna da su drukčija od ostalih, te da nešto, objektivno, ona ne mogu postići. Nisu mogla biti ismijavana. Lakše su nalazila prijateljstva sa sebi sličnima.

Teži slučajevi su bili u profesionalnim institucijama i u stacionarima – ako je njihovo ponašanje bilo neprihvatljivo za okolinu.

Tada je normalnost bila mjerilo svih stvari. Znalo se da samo oni normalni “vuku” naprijed i da će samo zbog njih biti i sredstava za pomaganje onima koji nešto ne mogu. Nadareni su bili prioritet.

Sam svoj defektolog

Danas, nakon što je ABnormalnost postala mjerilo svih stvari, nakon velikih liberalnih riječi “različitosti”, pa onda “inkluzija” i “deinstitucionalizacija”, roditelji takve djece su u suštini ostavljeni da budu sam-svoj-defektolog.

Cijelo je društvo, preko noći prilagođeno mentalno poremećenim pervertitima, postalo jedna velika ustanova s posebnim potrebama. Štovanje svih mogućih “različitosti” (ne laje pas zbog sela) je ubila normalnost i uvela komunističkonalik političku korektnost. Ta duga različitosti se potom razlila po svim područjima života, u svaku poru. Naizgled nevino, kao slatki med kojeg se ne možeš više riješiti kada si se jednom “zamedio”, stalno ljepljivo… i evo nas sada takvih zameđenih u neoliberalnom školstvu napredne ministrice Divjak.

Obrazovanje na najmanji zajednički nazivnik

Školstvo je srozano na “najmanji zajednički nazivnik” – prema najslabijim intelektima, umjesto nadarenima. Ocjene su destimulativne – kad je očito da za istu ocjenu ne treba isto znanje pod istim uvjetima. Normalna djeca od malena vide da postoje “jednakiji”. Recept za propast društva.

Nastavnici su zasigurno na rubu živaca jer se ne mogu 100% posvetiti normalnoj djeci, a što im je bila želja kad su birali ovo zanimanje. Danas im na nastavi sjede i odrasle osobe, te netko tko, objektivno, ne može pratiti nastavu. Problem s disciplinom i neočekivanim ispadima je očit. Mogu samo zamisliti došaptavanje u razredu i prepisivanje zahvaljujući pomoćnicima.

Osim toga, odjednom svaki nastavnik mora ujedno nekim čudom biti i defektolog – struka koja je bila posebno školovana za postizanje što veće samostalnosti djece s mentalnim teškoćama.

Ciljevi su, zbog ograničenih mogućnosti ovakve djece, bili daleko prizemniji i praktičniji: da se znaju samostalno obuti i obući, jesti, prirediti si hranu, naučiti služiti se novcem kako ih se ne bi iskoristilo… neće roditelji biti uz njih dovijeka. A sad odjednom iluzija da oni mogu baš sve što i druga djeca, maltene sve do fakulteta – samo im treba netko stalno pomagati.

Za razliku od razreda, u operacijskoj sali se ne tolerira nikoga osim medicinskog osoblja i pacijenta. Nema nikakvog pacijentovog pomoćnika pri operaciji.

Budimo realni, nikada od djece s posebnim potrebama neće biti liječnika, profesora, inženjera… Jer ni sami ne biste otišli k liječniku koji bi završio nekakav specijalni medicinski fakultet, ili specijalnu srednju medicinsku… Ili arhitektonski biro traži inženjera za projekt projektiranja mosta – a zavod za zapošljavanje mu preporučuje jednog mladog stručnjaka koji je imao pomoćnika u nastavi tijekom studija. Ako ga odbiju, to je diskriminacija…

Moćda danas zvuči ironično, ali društvo je krenulo baš u tom smjeru.

“Ocjena 5” i “Ocjena 5 s posebnim potrebama”

I tako će ova djeca s jednakom ocjenom 5 “završiti” školu. To je degradacija instituta “ocjene 5” i svih ocjena općenito. Čuo sam da nastavnici ne smiju u svjedodžbi napisati da se radi o djetetu s posebnim potrebama, koje je cijelo vrijeme imalo drukčiji tretman. Njegova petica je formalno ista petica kao i svakog normalnog djeteta. Objasnite to normalnom djetetu. Ima potpuno pravo biti nezadovoljno s društvom i s odraslima.

Ovo im samo pridodaje psihijatrijske dijagnoze

Zašto sve ostalo treba upropastiti, samo da bi se netko osjećao boljim nego objektivno jest? Istina je jedino da se od djece s mentalnim teškoćama stvaraju djeca s dodatnim psihijatrijskim poremećajima – zbog njihova frustriranja u neprimjerenom okruženju i neprimjerenih zahtjeva. Rezultat će biti ispadi ponašanja gdje će prvenstveno njihovi roditelji biti žrtve.

Roditelji, kratkovidno vapeći za “pomoćnicima u nastavi”, ne razmišljaju o tome da im liberalni političari svime ovime čine medvjeđu uslugu. Inkluzija lijepo zvuči u teoriji (a skupa i razorna po cijelo društvo), uljuljkuje roditelje u iluziju da je sve ok iako nije, a isporučit će im nefunkcionalno dijete s nadodanim psihijatrijskim poremećajima – pa se snalazite onda. Liberalnih političara iz HNS-a i ministrice Divjak tada neće biti na vidiku, dok će tako obrazovano dijete div(l)jati i razbijati sve oko sebe iskaljujući nakupljenu frustraciju s naknadno razvijenim psihijatrijskim sindromima.


A kako smo uopće došli do toga? Što se promijenilo od nekada, kada nije trebalo pomoćnika u nastavi? Na dušu to ide pedijatrima. Jer…

Kalendar obaveznog cijepljenja se podebljao, eto što se promijenilo.

Onom neuhvaljivom živom iz toplomjera se “cijepe” djeca protiv dječjih i spolnih bolesti, koja su ionako suzbijena s boljim sanitarnim uvjetima.

A da djeca valjda “lakše” uče, osim teških metala, ubrizgavaju im i “lakše” metale, poput aluminija – koji se lagano diže do mozga i ne spušta više. I živa i aluminij, a i ona neka tekućina u kojoj se drže trupla na patologiji, sve to služi za ubijanje imunološkog sustava i izazivanja reakcije. Konačna REAKCIJA je sada manjak pomoćnika u nastavi.

Kod Amiša, koji se ne cijepe, nema pomoćnika u nastavi

Pitajte svakog roditelja takvog djeteta da li radije da je dijete dobilo koju od dječjih zaraznih bolesti zbog necijepljenja, ili radije ovo. Kod Amiša, koji se ne cijepe, nema pomoćnika u nastavi. Nema autizma.

Društvo kaže da nema novaca. Bit će ga još manje, a oboljelih i nesposobnih za privređivanje i samostalan život sve više. A potrebno je samo ugledati se u Japance i prestati s tim cjepivima.

Tu silnu humanost i inkluziju mogu razumjeti za tjelesna oštećenja. Jer ti ljudi intelektualno mogu postići što i normalni. Ali mentalno retardirana osoba ili OSOBA s psihičkim smetnjama ne može nikada privređivati za sebe i za druge. Bit će uvijek balast. S tim pomoćnicima u nastavi obmanjuju roditelje ove djece, a kolateralne žrtve su normalna djeca jer se nastavni proces uništava. Takva normalna djeca su upravo oni koji bi u budućnosti trebali zarađivati za mirovine i socijalna beriva. Ovakvo školstvo je piljenje grane na kojoj se sjedi. To je lažna, po društvo suicidalna humanost.

Rješenje nisu pomoćnici u nastavi nego prestanak ubrizgavanja otrova u bebe – koji statistički dokazano generiraju autizam i ostale razvojne poremećaje.

Mladunčad majmuna cijepljena “popularnim” cjepivima razvija znakove autizma

Rat u Ukrajini razotkrio istinu o cjepivima

Usporedba necijepeljene i cijepljene djece

Usporedba cijepljene i necijepljene djece u SAD

Autizam, homeopatija, liberalizam, konzervatizam

“Imunitet krda” za cjepofile sitnog zuba


Svježi dodatak koji konkretno ilustrira problem:

Autistični učenik treba tiho mjesto za rad. Stol mu je premješten u školsku kupaonicu

Danielle Goodwin, majka 11-godišnjaka kaže da je njegov nastavnik smatrao da će školska kupaonica biti najtiše mjesto za njega da tamo uči.

Njen sin ima autizam i autoimuni poremeća, te NAJBOLJE FUNKCIONIRA U MIRNOM I TIHOM OKRUŽENJU. Goodwinova je rekla da je diskutirala s nastavnikom o posebnim potrebama njena sina, ali kada se u ponedjeljak pojavila u Whatcom Middle School in Bellingham, otkrila je da je rješenje bilo da se sinov stol premjesti iz razreda u kupaonicu.

Goodwinova kaže da su mu dali i opremu za kampiranje da može odspavati na podu kupaonice. Pitala je da li postoji druga mogućnost, možda u knjižnici (da odrijema?), ali joj je rečeno da ne.

Na stranu majka-lavica, koja želi najbolje za svoje dijete, ne obazirući se sebično na druge – ali idemo sagledati činjenice:

O čemu mi ovdje pričamo kao o normalnom? O spavanju u školi? Što to znači da njen sin NAJBOLJE FUNKCIONIRA U MIRNOM I TIHOM OKRUŽENJU? Možda griješim, ali to vjerojatno znači da ima ispade u razredu (što normalnu djecu ako ne da frustrira, a ono onemogućava u normalnom pristustvovanju nastavi) – kad su se nastavnici odlučili da ga stave tamo gdje ima mira.

Tom djetetu jednostavno nije mjesto u razredu – kako to ona ne vidi?

Ovo je situacija koja se uopće nije trebala dogoditi, jer sin joj nije za normalnu školu, već za specijalnu školu. Točka. Ali pokušajte to reći svim liberalnim Divjacima…

governmentslaves.news/2019/09/29/an-autistic-student-needed-a-quiet-place-to-work-his-desk-was-put-in-a-bathroom

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: