Žuti prsluci francuski (“Onaj tko miroljubivu promjenu učini nemogućom, učinit će nasilnu promjenu neizbježnom”)

Za bolje razumjeti “Žute prsluke” u današnjoj Francuskoj, možda pomogne baciti pogled na Veliku Britaniju.

Ništ-od-Brexita

S druge strane Kanala “Ništ-od-Brexita” će i slijepcima biti dokaz da je (zapadna) demokracija fikcija, jer se referendumska volja građana nikada neće realizirati (u protivnom bih se zaista jako iznenadio). Eventualno će Britanci morati izlaziti na referendume sve dok “politički ispravno” ne odluče što bi elita voljela. Ili će se realizirati neki kvazi-Brexit, nimalo nalik izglasanome.

Obični Britanci su tada (2016) bili samo nejasno svjesni da ih nešto žulja, i prvi dojam im je bio da im je kriva EU birokracija. No povod je jedno, a uzrok drugo: uzrok je gubitak domovine. I njima samima neshvaćeni uzrok nezadovoljstva je zapravo imigracija.

A to traje već 50 godina, od Enoch Powella (1968, govor “Rijeke krvi”):

“One koje bogovi žele uništiti,

najprije (ih) učine LUDIMA.

A mi mora da smo LUDI,

doslovno LUDI kao nacija,

da dopuštamo godišnji priljev od nekih 50.000 ljudi

koje treba uzdržavati,

koji su materijal za budući porast imigrantske populacije…” 

Danas, 50 godina poslije, “pedeset-tisuća-po-pedeset-tisuća”… i Britanija izgleda ovako, u donjem videu:

Sve to se desilo zahvaljujući bjelačkoj medijskoj i političkoj promociji vlastite jednostrane DEPOPULACIJE na jednoj strani (uključujući hedonizam s homoseksualiziranjem društva + feminizam s degradiranjem majčinstva i obitelji), te na drugoj strani iskorištenju punog potencijala uvezenog genetskog “materijala za budući porast imigrantske populacije”. Lijevoliberalna mantra: “Diversity is our strength”

Nakon što su se dakle nakrcali takve multikulturalnosti do neprepoznatljivosti i neminovnosti vlastitog biološkog nestanka/zamjene (termin “The Great Replacement” [“Velika zamjena”] je iskovao susjed preko Kanala, Francuz Renaud Camus)…

…bojim se da će biti potpuno svejedno da li je Britanija unutar Velike Bratske EU ili izvan Velike Bratske EU. O slijedećim koracima će odlučivati nečija tuđa djeca.

Francuska: “Onaj tko miroljubivu promjenu učini nemogućom, učinit će nasilnu promjenu neizbježnom”

Žuti prsluci u Francuskoj su očajnički čin jednom već prevarenog naroda. I njih su nakrcali s multikulturalnosti do neprepoznatljivosti (primanjem frankofonskih imigranata iz bivših francuskih kolonija).

Francuska verzija Enoch Powell-a se pojavila samo 5 godina kasnije od britanske, 1973. kada je književnik Jean Raspail objavio jednako proročanski (ali nezamijećen) roman “Kamp svetaca” (“Le camp des Saint”).  Kola su već tada krenula nizbrdo duž cijelog Kanala. Ono što zapravo tišti Francuze je identično: gubljenje domovine. I za Britance i za Francuze danas vrijedi poklič “Za izgubiti dom – Spremni!”. Više o ovoj dvojici proroka na ovom blogu: https://blog.vecernji.hr/jure-vujic/enoch-powell-i-jean-raspail-proroci-migrantske-katastrofe-10434

1,5 milijun Francuza na ulicama 2013. – i ništa !

Da volja većine naroda postaje nebitna u zapadnim demokracijama, to Britanci tek polako saznavaju kroz “oće-Brexit-neće-Brexit”, a Francuzi su to shvatili još 2013. kada je 1,5 milijun ljudi prosvjedovalo protiv nametanja istospolnog braka (“La Manif Pour Tous”) – da bi njihova volja bila prezrivo odbačena u slavu seksualnih različitosti.

manif_thomas_coex_afp_0
2013

Nakon pogažene volje većine, u Francuskoj se danas na ulicama obistinjuje Kennedyjevo “Onaj tko miroljubivu promjenu učini nemogućom, učinit će nasilnu promjenu neizbježnom“. Povod Žutih prsluka je bio poskupljenje goriva zbog ekološkog poreza na CO2, no pravi uzrok je i ovdje nezadovljstvo zbog gubitka domovine imigracijom.

Nemajući više iluzija o (zapadnoj) demokraciji, Francuzi izlaze na ulice u heterogenom građanskom pokretu “Žuti prsluci”. U medijskoj blokadi se teško artikuliraju zahtjevi – složni su samo da globalist Macron mora otići. Neizgovoreni uzrok i ovoga puta je ipak gubitak domovine. Nakon seksualnih različitosti, na oltaru su sada rasne i kulturološke različitosti (lijevoliberalna mantra: “Diversity is our strength”)

Manif_Zutiprsluci

Dok se iz vikenda u vikend žute žuti prsluci na Elizejskim poljima, zanimljivo je vratiti se u ono vrijeme gubitka iluzija o demokraciji, te tadašnjim argumentima tadašnjeg Velikog rabina Francuske (detaljnije o samim “Žutim prslucima” će biti više riječi kasnije u zasebnom članku). 

Zašto bi nama danas bili aktualni ovi argumenti? Zato što se već koriste povodi obiteljskog nasilja (Pag) da se Istanbulska konvencija bolje “ušteka” u Hrvatsku. Jer navodno, samo nas uvlačenje na mala vrata gendera, transgendera i sodo-lezbo prava može spasiti od obiteljskog nasilja (kad je već tradicionalni brak onomad referendumom zabetoniran u Ustav). Evo dakle post-mortem analize argumenata pristalica tog spornog francuskog zakona na kojem je pala demokracija:

Homoseksualni brak u ime jednakosti?

Ono što se čuje: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo na brak.“

Ono što se zaboravlja reći: Argument „braka za sve one koji se vole” jednostavno ne stoji: to što se ljudi vole ne znači da sustavno imaju pravo na brak, bili oni heteroseksualci ili homoseksualci. Na primjer: muškarac se ne može vjenčati s već udatom ženom, čak i ako se vole. Isto tako, žena se ne može vjenčati s dvojicom muškaraca samo zato što ih obojicu voli i samo zato što obojica žele biti njezini muževi. Ili na primjer, otac se ne može vjenčati sa svojom kćerkom čak i ako se vole samo očinski i kćerinski.

U ime jednakosti, tolerancije, borbe protiv diskriminacije i tolikih drugih načela, ne može se dati pravo na brak svim ljudima koji se vole.

Brak nije samo priznavanje ljubavi. To je institucija koja savez muškarca i žene povezuje sa slijedom naraštaja. To je institucija obitelji, ćelije koja stvara odnos neposredne filijacije među njezinim članovima. Brak nije samo zajednički život dviju osoba; on organizira život jedne Zajednice koja se sastoji od potomaka i predaka. U tom smislu, brak je temeljni čin u izgradnji i stabilnosti kako pojedinaca tako i društva.

Jedan drugi svjetonazor brak smatra zastarjelom institucijom, apsurdnim nasljedstvom jednog tradicionalnog i otuđujućeg društva. No, nije li onda paradoksalno čuti da se predstavnici tog istog svjetonazora zalažu za homoseksualni brak? Zašto oni (i oni koji odbijaju brak i radije žive u slobodnoj vezi) danas defiliraju uz LGBT aktiviste da bi ih podržali u njihovoj borbi za homoseksualni brak?

Homoroditeljstvo u ime ljubavi?

Ono što se čuje: „Najvažnija je ljubav. Homoseksualni par djetetu može dati mnogo ljubavi, katkada i više nego heteroseksualni par.“

Ono što se zaboravlja reći: Ljubav nije dovoljna. Jedna je stvar voljeti dijete, druga je stvar voljeti ga ljubavlju koja strukturira. Uloga roditelja ne svodi se samo na ljubav prema njihovoj djeci.

Svesti roditeljske veze na afektivnu i edukativnu dimenziju značilo bi zanemariti činjenicu da je filijacija psihički vektor i da je ona temeljna za djetetov osjećaj identiteta.

Sve emocije svijeta nisu dostatne da bi stvorile temeljne psihičke strukture koje odgovaraju djetetovoj potrebi da zna odakle dolazi. Dijete se, naime, izgrađuje postajući različito, a to pretpostavlja da zna kome nalikuje.

Dijete ima potrebu znati da je proizašlo iz ljubavi i sjedinjenja jednog muškarca – njegovog oca, i jedne žene – njegove majke, zahvaljujući spolnoj razlici koja postoji između njegovih roditelja.

Otac i majka djetetu ukazuju na njegovo rodoslovlje. Dijete treba jasno i suvislo rodoslovlje da bi se moglo pozicionirati kao pojedinac.

Imenovati filijaciju ne znači samo reći tko će dijete odgajati, s kim će ono imati emocionalne odnose, tko će biti njegov odrasli „referent“, nego prije svega djetetu omogućiti da se pozicionira u lancu naraštaja.

Rizik da se nepopravljivo pobrka lanac naraštaja danas je golem. Kao što se ne može uništiti temelje kuće a da se ona ne sruši, ne može se odustati od temelja našega društva a da ga ne dovedemo u opasnost.

I tako, zanemarujući razliku muško – žensko i stavljajući naglasak na razliku heteroseksualno – homoseksualno, homoseksualne osobe ne traže rodbinsko roditeljstvo (parenté) (očinstvo ili majčinstvo) koje podrazumijeva biološku vezu koja sjedinjuje dijete (rođeno – engendré) s njegova dva roditelja (roditelji – géniteurs), nego „roditeljevanje“ (parentalité), koje ulogu „roditelja“ svodi na obavljanje edukativne funkcije. Pa ipak, čak i kad se radi o posvojenoj djeci, oni ne trebaju samo odgajanje, nego re-kreiranje filijacije.

Posvajanje u ime prava na dijete?

Ono što se čuje: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo imati djecu.“

Ono što se zaboravlja reći: Ne postoji pravo na dijete. Pravo na dijete ne postoji ni kod heteroseksualaca. Nitko nema pravo imati dijete samo zato što želi imati dijete. Heteroseksualnom paru se može odbiti posvajanje ako se procijeni da ne postoje optimalni uvjeti za djetetovu izgradnju. Može se, na primjer, procijeniti da je bolje dijete povjeriti nekom mladom i zdravom paru nego nekom starijem paru slaba zdravlja.

Dijete nije objekt prava nego subjekt prava. Govoriti o „pravu na dijete“ je neprihvatljiva instrumentalizacija. Ako svi koji hoće dijete imaju pravo na dijete, onda dijete postaje predmet.

U aktualnoj raspravi, u govoru onih koji traže posvajanje od strane homoseksualnih parova, djeteta kao osobe, kao subjekta nema. Zato mogu izbjeći pitanje na što bi dijete moglo imati pravo, što bi djetetu moglo trebati, voli li više imati jednog oca i jednu majku ili dvoje roditelja istoga spola. Pravo djeteta je radikalno različito od prava na dijete. To je pravo temeljno. Sastoji se napose u tome, da se djetetu pruži obitelj u kojoj će imati maksimalne šanse da se najbolje izgradi.

Posvajanje u ime djece koja čekaju na posvajanje?

Ono što se čuje: „Nekoliko tisuća djece čeka na posvajanje i bolje je za njih da ih posvoji homoseksualni par nego da ostanu u sirotištu.“

Ono što se zaboravlja reći: Posvojeno dijete više od bilo kojeg drugog djeteta treba oca i majku. Napušteno dijete proživjelo je dubok unutarnji lom. Napušteno dijete traži svoje parametre i želi naći ono što je izgubilo. U najdubljoj dubini, instinktivno, želi se naći što je bliže moguće temeljnoj ćeliji koja mu je dala život: ocu i majci.

Posvojeno dijete mora se suočiti s dvostrukom traumom činjenice da je bilo napušteno i da ima dvostruki obiteljski identitet. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono treba jasnu biološku filijaciju. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono ne vjeruje da je plod ljubavi. Nije bilo željeno, njegove oči nisu ničije oči i ne prepoznaje se ni u kome u svojoj adoptivnoj obitelji.

Često se događa da posvojeno dijete odbije jedno od roditelja. Zato je važno da se može identificirati s dvoje roditelja različitih spolova: s majkom, jer se mora pomiriti sa ženom; s ocem, da bi moglo prepoznati nazočnost muškarca bez koga ga njegova majka nije mogla začeti.

Zbog svega toga bi posvajanje od strane homoseksualnog para moglo još otežati traumu napuštenog djeteta, jer bi lanac filijacije bio dvostruko prelomljen: u realnosti zbog napuštanja, i na simboličan način zbog homoseksualnosti svojih adoptivnih roditelja.

Smije li se od djeteta koje je već bilo ranjeno tražiti da se prilagodi emocionalnoj situaciji svojih roditelja, koja je drugačija od velike većine roditelja druge djece, i od situacije za kojom dijete teži? Mora li se posvojeno dijete prilagođavati emocionalnom izboru svojih roditelja?

Posvajanje postoji da bi se djetetu dala obitelj, a ne obrnuto. Posvajanje ima za cilj ispraviti nevolju u kojoj se dijete nalazi. Zato je bitno dobro razlučiti razloge zbog kojih neki par želi posvojiti dijete: posvaja li se dijete zbog njega samoga ili da bi zadovoljilo potrebe toga para?

Novi oblici homoroditeljstva u ime jednakosti?

Ono što se čuje: „Pojam roditeljstva se mijenja, napose zbog medicinski potpomognute oplodnje. O tome treba voditi računa u zakonodavstvu.“

Ono što se zaboravlja reći: LGBT aktivisti pokušavaju nametnuti ideju da bi to bilo u neskladu s načelom jednakosti, dakle da bi to bilo nepravda, i marginaliziraju činjenicu da se dijete uvijek rađa iz veze muškarca i žene – pa i onda kada je riječ o potpomognutoj oplodnji. Oslanjaju se na taj „nesklad“ kao na polugu da bi postigli još više – napose pristup medicinski potpomognutoj oplodnji za lezbijske parove.

Time potvrđuju da je dopuštanje braka za homoseksualce za mnoge od njih zapravo Trojanski konj. Imaju mnogo ambiciozniji projekt: poricanje svake spolne razlike.

Svima je jasno da na mnogim područjima života prekršaj, dakle nepoštovanje zabrane, ne može biti dostatan razlog da se ukine zabrana. Drugim riječima, stvarno postojanje činjenica nije dostatno da bi one postale zakonska stvarnost. To vrijedi i za nove oblike homoroditeljstva.

Svima je isto tako jasno da je ulog koji stoji iza medicinski potpomognute oplodnje s jedne strane i trudnoće (nošenja djeteta) za drugu osobu s druge strane mnogo veći nego samo pitanje homoroditeljstva, i da je širi od obiteljskog zakona. Zato je ključno da se ta pitanja i dalje rješavaju isključivo u okviru zakona o bioetici, i da taj okvir ne postane taocem onih zahtjeva, koji bi željeli maknuti svaku spolnu razliku iz našega društva.

Zakon i opće dobro u brojkama.

Ono što se čuje: „To se odnosi na stotine tisuća odraslih i djece. Francuzi su skloni homoseksualnom braku. Druge su ga zemlje već odobrile. Zašto zaostajati?“

Ono što se zaboravlja reći: Brojke o kojima se govori („stotine tisuća“) bile su jako precijenjene 1999. kada se govorilo o PACS-u i precijenjene su 2012. kada je riječ o homoseksualnom braku. Zagovornici  kažu da u Francuskoj roditelji istoga spola navodno već odgajaju 300.000 djece. Državna demografska institucija procjenjuje da djece na koje se to odnosi ima između 24.000 i 40.000. Brojka koju je pak lako provjeriti i koja nije sporna je broj članova udruge koja promiče homoseksualno posvajanje: u cijeloj Francuskoj ima ih samo 1.800 (na 67.000.000 stanovnika).

Dopuštanje homoseksualnog braka ne znači nikakav progres niti napredak jedne nacije. Da bismo kao nacija bili na vodećem mjestu, bi li bilo dovoljno dopustiti što je više moguće stvari koje su u drugim zemljama zabranjene?

Ako se ispitivanja javnog mišljenja smatra društvenim kompasom, ne bi li trebalo pitati Francuze što misle o svim zahtjevima LGTB aktivista?

 

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: