Homunizam

homoseksualizacija društva – politička korektnost – totalitarizam – za roditelje: prevencija homoseksualnosti – svjedočanstva izlaska iz homoseksualnosti

Što ISIL zaista želi – analiza koju je pročitalo 1.150.000 ljudi


Rijetko se na internetu nađe tako ozbiljan članak da je imao 1 milijun i 156 000 čitanja. (da, dobro ste pročitali: milijun i kusur odn. 1156K).

_SP32-20151119-155556

_SP32-20151121-102435Samo čitateljskih komentara se nakupilo preko 15.000.

Sve što ste ikada htjeli saznati o ISIL-u” bi bio prikladniji naslov od originalnog – koji, uzgred, previše vuče na filmsku komediju s Mel Gibsonom “Što žene vole”.

Tema ISIL-a je daleko od komične. ISIL je preuzeo odgovornost za pariški masakr. Pod okriljem pokrenutog stampeda u Europu je ušlo 4000 ISIL-ovaca , pa je nastavak vrlo izgledan. Za svakog medijski šopanog hlebinca, dvojba “migrantska kriza: ispit humanosti ili test gluposti?” sada i sama nudi točan odgovor.

Vjerojatno ovaj članak ima toliku čitanost jer je prepoznat kao analiza ISIL-a prepuna nepoznatih nam podataka. Bila bi to uzbudljiva priča, da odrubljivanje glava i krv (budućih) terorističkih napada na europskim ulicama – nisu tako stvarni.


 

Islamska država nije tek skup psihopata. To je vjerska skupina s pažljivo razmotrenim uvjerenjima, među kojima je ključni dio nastupajuća apokalipsa. Evo što to znači za njihovu strategiju – i kako ju zaustaviti.

Što je Islamska Država?

Odakle je došla, i koje su joj namjere? Jednostavnost ovih pitanja može zavarati – i izgleda da malo zapadnih lidera zna odgovore. U prosincu (2014), The New York Times je objavio povjerljive komentare general-bojnika Michael-a K. Nagata, zapovjednika specijalnih operacija SAD na Bliskom istoku, gdje priznaje da je on jedva počeo shvaćati Islamsku državu. “Nismo porazili ideju”, rekao je on. “Mi čak ne razumiju ideju.” U prošloj godini, predsjednik Obama je o Islamskoj državi rekao da “nije islamska”, da su oni poput al-Qaidinih “juniora”. To su izjave koje odražavaju konfuziju o ovoj skupini i možda su doprinijele značajnim strateškim pogreškama.

Skupina je zauzela Mosul, u Iraku, u lipnju prošle godine, a već je ovladala područjem većem od Velike Britanije. Abu Bakr al-Bagdadi je njezin čelnik od svibnja 2010. godine, ali sve do prošlog ljeta, njegovo posljednje pojavljivanje na filmu je bila zrnata slika u američkom zatočeništvu u Camp Bucca tijekom okupacije Iraka. Onda je, 5. srpnja prošle godine, on izašao za propovjedaonicu Velike džamije al-Nuri u Mosulu, da obavi propovijed na Ramadan kao prvi kalif – evoluirajući time svoju sliku od mutne zrnate u sliku visoke razlučivosti, a njegov položaj od progonjenog gerilca do zapovjednika svih muslimana. Priljev džihadista koji je uslijedio iz cijelog svijeta, bio je bez presedana u svom tempu i po volumenu – i nastavlja se.

Naše nepoznavanje Islamske države je na neki način razumljivo: To je kraljevstvo pustinjskih ljudi; malo ih je otišlo tamo da su se vratili. Baghdadi je govorio u kameru samo jednom. No, njegova adresa i bezbroj drugih propagandnih videa i enciklika Islamske države su online, a podupiratelji kalifata su se jako potrudili da bi se saznalo za njihov projekt. Možemo se složiti da im država odbacuje mir kao stvar principa; da žudi za genocidom; da njihovi vjerski stavovi čine ustavno nemogućima određene promjene, čak i ako bi im te promjene mogle osigurali opstanak; te da smatraju sebe nagovještajem i naslovnim igračima skorog kraja svijeta.

Islamska država, također poznata kao Islamska država Iraka i al-Shama (ISIS), slijedi osebujnu vrstu islama (i uvodi ju u svoju strategiju) – koja vjeruje u put prema Sudnjem danu, a to može pomoći Zapadu da spozna svog neprijatelja i predvidi njegovo ponašanje. Njegov dolazak na vlast je manje poput trijumfa Muslimanskog bratstva u Egiptu (skupina čije čelnike Islamska država smatra otpadnicima), već više kao realizacija distopijske alternativne stvarnosti koju bi David Koresh i Jim Jones doživjeli kada bi imali apsolutnu vlast nad ne samo nekoliko stotina ljudi, nego nad nekih 8 milijuna.

Mi smo pogrešno shvatili prirodu Islamske države na najmanje dva načina. Prvo, imamo tendenciju vidjeti džihadizam kao monolitan, i primjenjujemo logiku al-Qaide na organizaciju koja ju je rezolutno zasjenila. Podupiratelji Islamske države, s kojima sam razgovarao, još uvijek se odnose prema Osami bin Ladenu kao “Šeiku Osami”, s titulom časti. Ali džihadizam je evoluirao od zenita al-Qaide (1998-2003), i mnogi džihadisti preziru prioritete skupine (al-Qaide) i sadašnje joj vodstvo.

Bin Laden je gledao svoj terorizam kao prolog za kalifat koji nije očekivao vidjeti u svom životu. Njegova organizacija je bila fleksibilna, djelujući kao geografski difuzna mreža autonomnih ćelija. Islamska država, za razliku od toga, traži teritorij da ostane legitimna i top-down strukturu da upravlja njime. (Njihova birokracija je podijeljena na civilnu i na vojnu, a teritorij podijeljen na provincije.)

Bili smo zavedeni na drugi način, od dobronamjerne, ali nepoštene kampanje da zaniječemo srednjovjekovnu vjersku prirodu Islamske države. Peter Bergen, koji je napravio prvi intervju s bin Ladenom u 1997, naslovio je svoju prvu knjigu “Sveti rat, Inc”. djelomično priznajući bin Ladena kao stvorenje modernog sekularnog svijeta. Bin Laden je korporatizirao teror i izvozio franšizu. On je tražio određene političke ustupke, kao što je povlačenje američkih snaga iz Saudijske Arabije. Njegovo pješaštvo je uvjerljivo navigiralo modernim svijetom. Posljednjeg svog dana je Mohamed Atta (9/11)  kupovao u Walmartu i večerao u Pizza Hut-u.

Postoji iskušenje drilati ovo opažanje – da su džihadisti moderni svjetovni ljudi, s modernim političkim brigama, no koji nose srednjovjekovnu vjersku krinku – te primjenjivati to na Islamsku državu. U stvari, mnogo onoga što skupina radi izgleda besmisleno, osim u svjetlu iskrene, pažljivo razmotrene posvećenosti povratku civilizacije u pravno okruženje sedmog stoljeća, te u konačnici vodeći u apokalipsu.

Najbolje artikulirani glasnogovornici za to su dužnosnici  i sami podupiratelji Islamske države. Oni se odnose podrugljivo prema “modernom”. U razgovoru, inzistiraju da neće – ne mogu – odustati od vladajućih pravila koja su ugrađena u islam od strane proroka Muhameda i njegovih prvih sljedbenika. Oni često govore u šiframa i aluzijama koje zvuče čudno ili staromodno za ne-muslimane, ali se odnose na određene tradicije i tekstove ranog islama.

Jedan primjer: U rujnu, šejk Ebu Muhammed el-Adnani, glavni glasnogovornik Islamske Države, pozvao je muslimane u zapadnim zemljama poput Francuske i Kanade da nađu nevjernika i “razbiju mu glavu kamenom,” otruju ga, pregaze autom, ili “mu unište usjeve.” Zapadnim ušima, zvuče biblijski ove kazne – kamenovanje i uništavanje usjeva – čudno suprotstavljene modernije zvučnom pozivu na ubojstvo autom. (On kao da pokazuje kako može terorizirati i samim mentalnim slikama, Adnani također navodi državnog tajnika John Kerry-a kao “neobrezanog starkelju.”)

Ali Adnani ne priča čiste gluposti. Njegov govor je prožet teološkom i pravnom raspravom, a u njegovom poticaju za uništavanje usjeva izravno odzvanja naredba Muhammeda da se ostave i voda i usjevi na miru osim ako bi vojske islama bile u obrambenom položaju, u kojem slučaju muslimani u zemljama kuffar, ili nevjernika, trebaju biti nemilosrdni i trovati bez zadrške.

Realnost je da je Islamska država islamska. Vrlo islamska. Da, to je privuklo psihopate i avanturiste, izvučene uglavnom iz nezadovoljnih populacija na Bliskom istoku i Europi. Ali religija koju propovijedaju svojim najgorljivijim sljedbenicima potječe od koherentnih, pa čak i učenih tumačenja islama.

Gotovo svaka velika odluka i zakon donesen od Islamske države pridržava se onoga što se zove (u tisku i izjavama, i na svojim plakatima, registarskim tablicama, memorandumima/zaglavljima i novcu) “proročka metodologija”, što znači da slijedi proročanstvo i primjer Muhammeda, u preciznim detaljima. Muslimani mogu odbiti islamsku državu; gotovo svi to rade. No, praveći se da to zapravo nije vjerska, tisućljetne skupina, s teologijom koju se mora razumjeti da bi se s njom borilo, već je doveo SAD da ju podcijeni i utrpa u glupe sheme ne bi li joj se pariralo. Morat ćemo se upoznati s intelektualnim rodoslovljem Islamske države kako bismo reagirali na način koji ih neće ojačati, već umjesto toga joj pomoći da sebe žrtvuje u svojoj pretjeranoj revnosti.

307796482

Kontrola teritorija je bitan preduvjet za autoritet Islamske države u očima njenih pristaša. Ova karta, prilagođena iz rada Instituta za proučavanje rata, pokazuje teritorij pod kontrolom kalifata na 15.siječnja 2015., zajedno s područjima koje je napao. Tamo gdje drži vlast, država prikuplja poreze, regulira cijene, djeluje sudovima i upravlja uslugama u rasponu od zdravstva i obrazovanja do telekomunikacija.

 

I. Pobožnost

U studenom 2014., Islamska država je objavila nešto poput info-videa iscrtavajući svoje početke do bin Ladena. Priznaje Abu Musa’b al Zarqawi-ja (A), brutalnog vođu al-Qaide u Iraku od otprilike 2003. do njegovog ubojstva 2006. godine, kao neposrednog praoca, te dvojicu drugih gerilskih vođa prije Baghdadi-ja, kalifa. Znakovito je nespominjanje bin Ladenovog nasljednika, Ayman al Zawahiri-ja (B), sovolikog egipatskog očnog kirurga koji je trenutno na čelu al-Qaide. Zawahiri (B) nije obećao vjernost Baghdadiju, i sve više ga mrze njegove kolege džihadisti. Njegovoj izolaciji nije pripomogao njegov nedostatak karizme; u spotovima je škiljav i ojađen. No, razdor između al-Qaide i Islamske države dugo traje, i počinje objašnjavati, barem djelomično, pretjeranu količinu krvoločnosti ove potonje. /oznake (A) i (B) uvedene radi lakšeg razlikovanja, op.prev./

Zawahirijev (B) suputnik u izolaciji je jordanski klerik Abu Muhammad al Maqdisi (55),  kojega se može poprilično sigurno ustvrditi kao intelektualnog arhitekta Al-Qaide i najvažnijeg džihadiste, a da je nepoznat prosječnom američkom novinskom čitatelju. Na većini pitanja doktrine, Maqdisi i Islamska država se slažu. Obje se usko poistovjećuju s džihadskim krilom grane Sunnizma, zvanim Salafizam, po arapskom al salaf al saliha  “pobožni pretci.” Ti pretci su i sam Prorok, i njegovi najraniji sljedbenici, koje Salafisti časte i oponašaju kao model za sva ponašanja, uključujući ratovanje, modu, obiteljski život, čak i stomatologiju.

Islamska država čeka vojsku “Rima”, čiji će poraz kod Dabiq-a (Sirija), inicirati odbrojavanje do apokalipse.

Maqdisi je podučavao Zarqawija (A), koji je otišao u rat u Irak imajući na umu savjete starijeg muškarca. S vremenom je, međutim, Zarqawi (A) nadmašio svog mentora u fanatizmu, i na kraju bio ukoren. U pitanju je bila Zarqawijeva (A) sklonost za krvavi spektakl, kao pitanje doktrine, i njegova mržnja prema drugim muslimanima, do točke ekskomunikacije i ubijanja. U islamu, je praksa “takfir” ili izopćenja, teološki opasna. “Ako čovjek kaže svom bratu ,” Ti si nevjernik,”, Prorok je rekao, “onda je jedan od njih u pravu. ” Ako tužitelj nije u pravu, on je počinio otpadništvo čineći klevetu. Kazna za otpadništvo je smrt. Pa ipak je Zarqawi (A) nemarno proširio raspon ponašanja za koje bi se moglo Muslimane proglasiti nevjernicima.

Maqdisi je pisao svom bivšem učeniku da mora biti oprezan i “ne izdavati brišuće proklamacije “takfir-a” ili “naviještati ljudima da su otpadnici zbog svojih grijeha.” Razlika između otpadnika i grešnika može se činiti suptilna, ali to je ključna točka spoticanja između al-Qaide i Islamske države.

Osporavanje svetosti Kur’ana ili proročanstva Muhammeda je jednostavno otpadništvo. Ali Zarqawi (A) i država koju je iznjedrio zauzimaju stav da mnogi drugi postupci mogu izbaciti muslimana iz islama. To su, u nekim slučajevima, prodaja alkohola ili droge, nošenje zapadnjačke odjeće ili brijanje brade, glasovanje na izborima, čak i za muslimanskog kandidata, kao i pokazivanje slabosti neukazivanjem na druge da su otpadnici. Biti šiit, kao što je većina iračkih Arapa, također zadovoljava taj standard, jer se islamska država odnosi prema Shiizmu kao prema inovaciji, a uvoditi inovacije u Kuran  je negiranje njegovog početnog savršenstva. (Islamska država tvrdi da uobičajene šijitske prakse, kao što je klanjati se na grobovima imama i javno se samokažnjavati nemaju temelj u Kur’anu ili u primjeru Proroka.) To znači da je oko 200 milijuna Shiita označeno za smrt. Isto tako i šefovi država svih muslimanskih država, koji imaju uveden umjetan zakon iznad Šerijata, tako da se natječu za administraciju ili pak provode zakone koji nisu od Boga.

Slijedeći takfiri doktrinu, Islamska država se obvezala na pročišćenje svijeta ubijajući ogroman broj ljudi. Nedostatak objektivnog izvješćivanja s njezina teritorija čini da su pravi razmjeri klanja nepoznati, ali postovi na društvenim medijima iz regije sugeriraju da se pojedinačna pogubljenja događaju više ili manje stalno, a masovna smaknuća svakih nekoliko tjedana. Muslimanski “otpadnici” su najčešće žrtve. Od automatskog izvršenja, čini se, da su izuzeti kršćani koji se ne opiru novoj vladi. Baghdadi im dopušta da žive, dok plaćaju poseban porez, poznat kao jizya, i priznaju svoju potčinjenost. Autoritet Kurana za ovu praksu nije upitan.

Musa Cerantonio, australski propovijednik je jedna od najutjecajnijih osoba za regrutiranje Islamske države, on smatra da je proreknuto da će kalifat porobiti Istanbul prije nego će biti potučen od vojske na čelu s anti-Mesijom, čija će konačna smrt – kada će samo nekoliko tisuća džihadista ostati – uvesti apokalipsu (Paul Jeffers/Fairfax Media)

Prošla su stoljeća od prestanka religijskih ratova u Europi, i od kada su ljudi prestali umirati u velikom broju zbog kompliciranih teoloških sporova. Zbog toga su, možda, nevjericom i negiranjem zapadnjaci dočekali vijest o teologiji i praksi Islamske države. Mnogi odbijaju vjerovati da je ova grupa toliko pobožna kao što tvrdi, ili zagledana unatrag ili apokaliptična kako njezini postupci i izjave ukazuju.

Njihov skepticizam je razumljiv. U prošlosti, zapadnjaci koji su optuživali muslimane da slijepo slijede drevne spise, su bili šikanirani od strane akademika, napose od pokojnog Edward Said-a – koji je istaknuo da je nazivanje muslimana “drevnima” obično samo jedan od načina da ih se ocrni. Pogledajte umjesto toga, ovi znanstvenici su govorili, u kojim uvjetima su te ideologije nastale – loše upravljanje, promjene društvenih navika, poniženje života u zemljama koje se vrednuju samo zbog svoje nafte.

Bez priznavanja ovih čimbenika, ne može se objasniti uspon Islamske države. No, fokusiranje na njih do isključivanja ideologije odražava drugu vrstu zapadne pristranosti: da ako vjerska ideologija ne znači puno u Washingtonu ili Berlinu, sigurno mora da je jednako nevažna u Raqqa ili Mosulu. Kada maskirani izvršitelj izvikuje Allahu akbar dok odsijeca glavu otpadniku, ponekad on to radi iz vjerskih razloga.

Mnoge mainstream muslimanske organizacije idu tako daleko da kažu kako je Islamska država, u stvari, ne-islamska. To je, naravno, ohrabrujuće da se zna da velika većina muslimana nema interesa zamijeniti holivudske filmove s javnim pogubljenjima kao večernju zabavu. Ali muslimani koji nazivaju Islamsku državu ne-islamskom, su tipični, kao Princetonski znanstvenik Bernard Haykel, vodeći stručnjak za teologiju skupine, koji mi je rekao, “onako zbunjen i politički korektan, s pogledom na svoju vjeru u maniri šećerne vate”, da to zanemaruje “ono što je njihova religija povijesno i pravno zahtijevala.” Mnogi osporavatelji vjerske prirode Islamske države , rekao je, su ukorijenjeni u “glupoj međuvjersko-kršćanskoj tradiciji.”

Svaki akademik kojeg sam pitao o ideologiji Islamske države me uputio na Haykel-a. Djelomično libanonskog podrijetla, Haykel je odrastao u Libanonu i Sjedinjenim Američkim Državama, i kada govori kroz svoju Mefistovsku kozju bradicu, čuje se naznaka prepoznatljivog stranog naglaska.

Prema Haykel-u, redovi islamske države su duboko prožeti religijskom snagom. Citati iz Kurana su sveprisutni. “Čak i vojnik-pješak izlijeva stalno ove stvari”, rekao je Haykel. “Oni se krevelje u svoje kamere i ponavljaju svoje osnovne doktrine u formi slogana, i to rade cijelo vrijeme.” On se dotiče tvrdnje da je islamska država iskrivila tekstove islama kao apsurdne, održive samo kroz namjernu neukost. “Ljudi žele osloboditi islam”, rekao je on. “To je ona mantra “Islam je religija mira”. Kao da postoji takva stvar kao “islam”! To je ono što muslimani čine, i kako tumače svoje tekstove. “Te tekstove dijele svi sunitski muslimani, ne samo Islamske država. “A ovi momci imaju isto toliko legitimitet kao i bilo tko drugi.”

Svi muslimani priznaju da Muhammedova najranija osvajanja nisu bila čist posao, te da ratni zakoni koji su se prenosili u Kuranu i u prepričavanju Prorokove vladavine, da su kalibrirani kako bi odgovarali turbulentnom i nasilnom vremenu. Po procjeni Haykel-a, borci islamske države su autentični atavizmi do ranog islama i oni vjerno reproduciraju njegove norme rata. Ovo ponašanje uključuje niz praksi koje moderni muslimani imaju tendenciju ne priznati kao sastavni dio njihovih svetih tekstova. “Ropstvo, razapinjanje i obezglavljivanja nisu samo ponešto što su nakaze [džihadisti] pokupili iz srednjovjekovne tradicije”, rekao je Haykel. Borci Islamske države “su zagrabili ravno u srž srednjovjekovne tradicije i doveli je naveliko u današnje dane.”

Naša pogreška u procjeni bitne razlike između ISIL-a i al-Qaide je dovela do opasnih odluka.

Kuran navodi razapinjanje kao jednu od rijetkih kazni dopuštenih za neprijatelje islama. Porez na kršćane pronalazi jasnu potvrdu u suri Al-Tawba, Kuran devetog poglavlja, koja uči muslimane da se bore protiv kršćana i Židova “dok poslušno ne plate jizya, i ne osjećaju se poniženi.” Prorok kojega svi muslimani smatraju uzorom, nametnuo je ta pravila i imao je robove u svom vlasništvu.

Čelnici Islamske države oponašanje Muhameda vide kao strogu dužnost, te su oživjeli običaje koji su bili uspavani stotinama godina. “Ono što je upečatljivo o njima nije samo doslovnost, nego i ozbiljnost s kojom su pročitali te tekstove”, rekao je Haykel. “To je ustrajna, opsesivna ozbiljnost koju muslimani obično nemaju.”

Prije uspona islamske države, niti jedna skupina u posljednjih nekoliko stoljeća nije pokušala radikalniju vjernost Prorokovom modelu, nego su to bili vehabije iz 18. stoljeća u Arabiji. Oni su osvojili većinu onoga što je sada Saudijska Arabija, a njihove stroge prakse preživjele su tamo u razrijeđenoj verziji Šerijata. Haykel vidi važnu razliku između skupina: “vehabije nisu obijesne u nasilju.” Oni su bili okruženi muslimanima, i oni su osvojili zemlje koje su već bile islamske; i ostale su u njihovim rukama. “ISIL, za razliku od njih, zaista ponovno proživljava to rano razdoblje.” Rani Muslimani su bili okruženi ne-muslimanima, i Islamska država, zbog svojih takfiri tendencija, smatra da je u istoj situaciji.

Ako je al-Qaida i željela oživjeti ropstvo, ona to nikada nije rekla. I zašto bi? Neizjašnjavanje o ropstvu vjerojatno odražava strateško razmišljanje, sa simpatijama javnosti na umu: kada je Islamska država počela odvoditi ljude u ropstvo, čak i neki od njenih pristaša su se usprotivili. Ipak, kalifat je nastavio s prigrljavanjem ropstva i razapinjanja bez isprike. “Mi ćemo osvojiti vaš Rim, slomiti vaše križeve i porobiti vaše žene”. Adnani, glasnogovornik, je obećao u jednoj od svojih periodičnih čestitki upućenih Zapadu. “Ako ne dosegnemo to, onda će naša djeca i unuci, a oni će prodati vaše sinove kao robove na tržnici robova.”

U listopadu, Dabiq, časopis Islamske države, je objavio “Preporod ropstva prije sudnjeg časa”, članak koji je posvetio pažnju pitanju da li su Jezidi (članovi drevne kurdske sekte koja posuđuje elemente islama, i pod napadom je Islamske države u sjevernom Iraku) neispravni muslimani, pa time obilježeni za smrt, ili su samo pogani i stoga su namijenjeni za odvođenje u roblje. Studijska skupina islamskih stručnjaka je sazvana, po državnoj naredbi, kako bi riješili ovaj problem. Ako su pogani, anonimni autor je napisao:

Žene i djeca Yazida [se imaju] razdijeliti po šerijatu među borcima islamske države koji su sudjelovali u operaciji Sinjar [u sjevernom Iraku] … Odvođenje obitelji kuffara [nevjernika] u ropstvo i uzimanje njihovih žena za priležnice je čvrsto uspostavljen aspekt šerijata, tako da ako bi netko to porekao ili ismijavao, on bi poricao ili se rugao stihovima Kurana i pripovijedanju Proroka … i tako bi otpao od islama.

II. Teritorij

Deseci tisuća stranih muslimana misle emigrirati u Islamsku državu. Vrbovatelji pozivaju iz Francuske, Velike Britanije, Belgije, Njemačke, Nizozemske, Australije, Indonezije, SAD-a, i mnogih drugih mjesta. Mnogi su došli da se bore, i mnogi namjeravaju umrijeti.

Peter R. Neumann, profesor na Kraljevskom koledžu u Londonu, rekao mi je da je online glas bio bitan za širenje propagande i osiguravanje da pridošlice znaju što vjerovati. Online regrutiranje je također proširilo demografiju džihadske zajednice, omogućujući konzervativnim muslimankama – fizički izoliranima u svojim domovima – da dopru do vrbovatelja, da se radikaliziraju i organiziraju odlazak u Siriju. Objavama za oba spola, Islamska država se nada da će izgraditi kompletno društvo.

U studenom sam otputovao u Australiji da susretnem  Musa-u Cerantonio-a, 30-godišnjeg muškarca kojeg su Neumann i drugi istraživači identificirali kao jednog od dva najvažnija “nova duhovna autoriteta”, koji dovodi strance da se pridruže Islamskoj državi. Pred tri godine je bio televangelist na iračkoj TV u Kairu, ali je otišao nakon što je postaja prigovarala njegovim čestim pozivima da se uspostavi kalifat. Sada propovijeda na Facebooku i Twitteru.

Cerantonio – krupan, prijateljski nastrojen čovjek knjiškog ponašanja – rekao mi je da on sam problijedi na videa s odrubljivanjem glava. Mrzi vidjeti nasilje, iako se od pristalice Islamske države traži da ga podržava. (On govori, suprotno džihadistima, protiv samoubilačkih napada, uz obrazloženje da Bog zabranjuje samoubojstvo;. On se razlikuje od Islamske države u nekoliko drugih stvari.) Ima raščupanu bradu i dlake koje se vide kod nekih preraslih fanova Gospodara prstenova, a njegova opsjednutost islamskim apokaliptizmom zvuči poznato. Čini se da živi izvan drame koja u perspektivi vanjskog promatrača izgleda poput srednjovjekovnog fantastičnog romana, samo s pravom krvi.

U lipnju prošle godine, Cerantonio i njegova supruga su pokušali emigrirati – ne kaže kamo (“Protuzakonito je ići u Siriju”, kazao je oprezno) ali su uhvaćeni na putu, na Filipinima, i on je bio deportiran natrag Australiju zbog istekle vize. Australija je kriminalizirala pokušaje da se netko pridruži ili putuje u Islamsku državu, te je zaplijenila Cerantonio-vu putovnicu. On je zaglavio u Melbourneu, gdje je dobro poznat lokalnoj policiji. Da je Cerantonio bio uhvaćen u pomaganju odlasku pojedinaca u Islamsku državu, on bi bio zatvoren. Za sada, međutim, on je slobodan – tehnički je ni sa kime povezani ideolog koji ipak govori ono što drugi džihadisti uzimaju za pouzdani glas o pitanjima doktrine Islamske države.

Našli smo se na ručku u Footscrayu, gustom, multikulturalnom predgrađu Melbournea koji je dom Lonely Planet-u, izdavaču vodiča za putovanja. Cerantonio je tu odrastao u pola-irskoj-pola-kalabrijskoj obitelji. Na tipičnoj ulici se može naći afričke restorane, vijetnamske trgovine i mlade Arape koji hodaju uokolo u selefijskoj odori neuredne brade, duge košulje i hlača koje završavaju do polovice potkoljenice.

Cerantonio je objasnio radost koju je osjećao kada je Baghdadi proglašen kalifom 29.lipnja, i iznenadnu, magnetsku privlačnost koju je Mezopotamija počela vršiti na njega i njegove prijatelje. “Bio sam u hotelu [na Filipinima], i vidio sam izjavu na televiziji”, rekao mi je. “I bio sam izvan sebe, i pitao se Zašto sam zapeo ovdje u ovoj prokletoj sobi?”

Posljednji kalifat je bilo Otomansko carstvo, koje je doseglo svoj vrhunac u 16. stoljeću, a zatim doživjelo dugi pad, dok osnivač Republike Turske Mustafa Kemal Ataturk, nije ga (kalifat) eutanazirao 1924. Ali Cerantonio, kao i mnoge pristalice Islamske država, ne priznaje taj kalifat kao legitiman, jer nije u cijelosti proveo islamski zakon, koji zahtijeva kamenovanje i ropstvo i amputacije, i zato što njegovi kalifi nisu potjecali od plemena Proroka, Quraysha.

Baghdadi je opširno govorio o važnosti kalifata u svojoj propovijedi u Mosulu. Rekao je da oživjeti instituciju kalifata – koja nije, osim imenom, funkcionirala oko 1.000 godina – da je to zajednička obveza. On i njegovi lojalisti su “požurili da proglase kalifat i mjesto imama” na vrhu, rekao je “To je dužnost muslimana – dužnost koja je bila izgubljena stoljećima … muslimanima je grijeh izgubiti ga (kalifat), i oni ga uvijek moraju nastojati uspostaviti.” Kao bin Laden prije njega, Baghdadi je govorio ozareno, s čestim aluzijama iz spisa i zapovijedima klasične retorike. Za razliku od bin Ladena, i za razliku od onih lažnih kalifa Otomanskog carstva, on je Qurayshi.

Kalifat, rekao mi je Cerantonio, nije samo politički entitet, nego i sredstvo spasenja. Propaganda Islamske države redovito izvješćuje obećanja o baya’a (odanosti) koja se valja od džihadskih skupina diljem muslimanskog svijeta. Cerantonio je citirao riječi Proroka da umrijeti bez obećavanja odanosti/vjernosti je umrijeti kao jahil (u neznanju) pa stoga umrijeti “smrću nevjerice.” Razmislite o tome kako muslimani (ili, što se toga tiče, kršćani) zamišljaju da se Bog bavi dušama ljudi koji su umrli bez učenja o jedinoj istinskoj religiji. Oni niti su očito spašeni, niti definitivno osuđeni. Slično, Cerantonio je rekao da musliman koji priznaje jednog svemogućeg Boga i moli, ali umre bez da sebe obeća valjanom kalifu i bez nastanka obveze te zakletve, nije uspio živjeti potpuni islamski život. Ja sam onda ukazao da to znači da velika većina muslimana u povijesti, i svi koji su preminui između 1924. i 2014. , da su umrli smrću nevjerice. Cerantonio je ozbiljno kimnuo. “Ja bih išao tako daleko da kažem da je islam ponovno uspostavljen” od strane kalifata.

Pitao sam ga o vlastitom baya’a, a on me brzo ispravio: “Nisam rekao da sam obećao vjernost.” Prema australskom zakonu, on me podsjetio, davati baya’a Islamskoj državi je protuzakonito. “Ali slažem se da [Baghdadi] ispunjava uvjete”, nastavio je. “Ja ću vam samo namignuti, a vi tome dajte značenje koje god želite.”

Za biti kalif, mora se zadovoljiti uvjete navedene u sunitskom zakonu – biti odrasli musliman roda Qurayshi; pokazivati moralno poštenje i fizički i mentalni integritet; i imati ‘amr ili ovlaštenje. Ovaj posljednji kriterij, Cerantonio je rekao da je najteže ispuniti, i zahtijeva da kalif ima teritorij na kojem može provoditi islamski zakon. Baghdadijeva Islamska država je to postigla mnogo prije 29.lipnja, rekao je Cerantonio, i čim je to učinila, ovaj zapadnjački preobraćenik unutar redova skupine, Cerantonio se je opisao “nešto kao vođu” – počeo je rogoboriti o vjerskoj obvezi da se proglasi kalifat. On i drugi su govorili tiho onima na vlasti i rekli im da bi dodatno kašnjenje bilo grešno.

Postovi društvenih medija iz regije sugeriraju da se pojedinačna pogubljenja događaju više ili manje stalno.

Cerantonio je rekao da je nastala frakcija bila spremna zaratiti s Baghdadi-jevom grupom ako bi se dalje odgađalo. Oni su pripremili pismo raznim moćnim članova ISIL-a, emitirali svoje nezadovoljstvo na neimenovanje kalifa, ali ih je pacificirao Adnani, glasnogovornik, koji ih je uputio u tajnu kako je kalifat već objavljen, davno prije javne objave. Imali su svog legitimnog kalifa, i u tom času je postojala samo jedna opcija. “Ako je on legitiman”, rekao Cerantonio, “mora mu se dati baya’a.”

Nakon Baghdadijeve propovijedi u srpnju, rijeka džihadista je počela teći svakodnevno prema Siriji s obnovljenom motivacijom. Jürgen Todenhöfer, njemački autor i bivši političar koji je posjetio islamsku državu u prosincu, izvijestio je o dolasku 100 boraca u jedan regrutni centar blizu turske granice u samo dva dana. Njegovo izvješće, između ostalog, navodi još uvijek stalan priljev stranaca, spremnih ostaviti sve kod kuće u zamjenu za pucanje u raju, na najgorem mjestu na Zemlji.

e6a3d9bbf

Bernard Haykel, prije svega sekularni autoritet za ideologiju Islamske države, smatra da skupina pokušava ponovo uspostaviti prve dane islama i vjerno reproducirati vlastite ratne norme. “To je ustrajna, opsesivna ozbiljnost”, kaže on o predanosti skupine tekstu Kurana (Peter Murphy)

Tjedan dana prije mog obroka s Cerantonio-om, susreo sam se u Londonu s tri bivša pripadnika zabranjene islamističke skupine pod nazivom Al Muhajiroun (iseljenici): Anjem Choudary, Abu Baraa i Abdul Muhid. Svi su izrazili želju da isele u Islamsku državu, kao što je više njihovih kolega već učiniilo, ali su vlasti zaplijenile njihove putovnice. Kao i Cerantonio, oni su smatrali kalifat za jedinu pravednu vlast na Zemlji, iako nijedan ne priznaje da je dao zalog odanosti. Njihov glavni cilj pri sastanku sa mnom je bio da objasne za što se Islamska država zalaže, i kako njene politike odražavaju Božji zakon.

Choudary, 48, je bivši vođa grupe. Često se pojavljuje na kabelskim vijestima, kao jedan od rijetkih ljudi koje producenti mogu rezervirati da će glasno braniti Islamsku državu, sve dok mu ne oduzmu mikrofon. On ima ugled u Velikoj Britaniji kao odvratni napuhanko, ali on i njegovi učenici iskreno vjeruju u Islamsku državu i, o pitanjima doktrine govori u svoje ime. Choudary i ostali imaju na Twitteru feedove (pretplate drugih na njihove objave, op.prev.) stanovnika Islamske države, a Ebu Baraa održava YouTube kanal koji odgovara na pitanja o Šerijatu.

Od rujna, vlasti istražuju tri muškarca zbog sumnje da podržavaju terorizam. Zbog ovog istraživanja, morali su se susresti pojedinačno sa mnom: komunikacija među njima bi prekršila uvjete njihove jamčevine. No, razgovor s njima se osjećao kao razgovor s istom osobom koja nosi različite maske. S Choudary-em sam se sastao u trgovini slatkiša u istočnom Londonu, u predgrađu Ilford. Bio je odjeven u jarko plavu tuniku koja doseže gotovo do gležnjeva i pijuckao Red Bull, dok smo razgovarali.

Prije kalifata, “možda 85 posto Šerijata je bilo odsutno iz naših života,” Choudary mi je rekao. “Ovi zakoni su u statusu mirovanja dok nismo imali khilafa” – kalifat – “, i sada ga imamo.” Bez kalifata, na primjer, pojedini autoriteti nisu dužni amputirati ruke lopova koje uhvate na djelu. No, stvori kalifat, i ovaj zakon, zajedno s ogromnim aparatom drukčije sudske prakse, iznenada se budi. U teoriji, svi muslimani su dužni doseliti u područje gdje kalif primjenjuje te zakone. Jedan od Choudaryevih studenata, obraćenik iz hinduizma imenom Ebu Rumaysah, izbjegao je policiju kako bi svoju 5-članu obitelj u studenom prebacio iz Londona u Siriju. Na dan kad sam upoznao Choudary-a, Ebu Rumaysah je tweetao sliku sebe s kalašnjikovom u jednoj ruci i njegovog novorođenog sina u drugoj. Hashtag: #GenerationKhilafah.

Kalif treba implementirati Sharia. Svako odstupanje nagnat će one koji su obećali vjernost da obavijeste kalifa o toj svojoj pogrešci i, u ekstremnim slučajevima, da bude izopćen ustraje li. (“Ja sam bio poharan s ovom velikom stvari, mučen s tom odgovornosti, a to je teška odgovornost” Baghdadi je rekao u svojoj propovijedi.) Zauzvrat, kalif naređuje poslušnost – a oni koji ustraju u podupiranju ne-muslimanske vlade, nakon što su upozoreni i educirani o svom grijehu, smatraju se otpadnicima.

Choudary je rekao kako je Sharia pogrešno shvaćena zbog nepotpune primjene od strane režima, kao što je Saudijska Arabija, koja doduše odsjeca glavu ubojici i odsiječe ruke lopovima. “Problem je”, objasnio je on, “da kada mjesta poput Saudijske Arabije samo provodi kazneni zakon, a ne pružaju socijalnu i ekonomsku pravdu, Sharia – sve u paketu – oni jednostavno izazivaju mržnju prema Šerijatu.” Taj cijeli paket, rekao je, uključuje besplatno stanovanje, hranu i odjeću za sve, iako, naravno, svatko tko se želi obogatiti s radom, može to učiniti.

Abdul Muhid, 32, nastavlja u tom pravcu. Bio je odjeven u mudžahedin-look, kada sam ga upoznao u lokalnom restoranu: neuredna brada, afganistanska kapa i novčanik izvana, vezan uz nešto što je izgledalo kao futrola. Kad smo sjeli, on je bio nestrpljiv da raspravlja o blagostanju. Islamska država može imati srednjovjekovni stil kazne za moralne zločina (bičevanje za pijančevanje ili blud, kamenovanje zbog preljuba), ali njezin program socijalne skrbi je, barem u nekim aspektima, progresivan do stupnja koji bi zadovoljio eksperta sa MSNBC. Zdravstvo, rekao je, je besplatno. (“Nije li ono besplatno i u Velikoj Britaniji?,” pitao sam. “Zapravo ne,” rekao je. “Nešto nije pokriveno, kao za vid.”) Ovo osiguravanje socijalne skrbi nije bilo, on je rekao: odabir politike islamske države, nego obveza politike svojstvena Božjem zakonu.

2d63abe52

Anjem Choudary, londonski najpoznatiji zagovornik Islamske države, kaže da su razapinjanje i odsjecanje glave sveti zahtjevi (Tal Cohen/Reuters)

 

III. Apokalipsa

Svi muslimani priznaju da je Bog jedini koji zna budućnost. Ali se također slažu da je ponudio nam zaviriti u nju, u Kuranu i u pripovijedanjima Proroka. Islamska država se razlikuje od gotovo svakog drugog trenutnog džihadskog pokreta u uvjerenju da je zapisana u Božjem pismu kao središnji lik. Da je Islamska država najviše prepoznatljiva od svojih prethodnika, i najjasnija u religijskoj naravi njezina poslanja.

U grubim crtama, al-Qaida djeluje kao underground politički pokret, cijelo vrijeme sa svjetovnim ciljevima u vidu  – protjerivanje ne-muslimana s Arapskog poluotoka, ukidanje države Izrael, kraj podrške diktaturama u muslimanskim zemljama. Islamska država ima svoju ulogu svjetovne brige (uključujući, u mjestima koje kontrolira, prikupljanje smeća i održavanje vodovovoda), ali je Sudnji dan lajtmotiv njezine propagande. Bin Laden je rijetko spominjao apokalipsu, a kada je to učinio, on kao da je pretpostavio da će biti dugo mrtav kada veličanstveni trenutak božanski zaslužene kazne napokon stigne. “Bin Laden i Zawahiri (B) su iz elitnih sunitskih obitelji koji gledaju s visoka na ove vrste spekulacija i mislim da je to nešto u što se mase uključuju”, kaže Will McCants iz Brookings Institutiona, koji piše knjigu o apokaliptičnoj misli Islamske Države .

Tijekom posljednjih godina američke okupacije Iraka,  neposredni utemeljitelji islamske države, s druge strane, su vidjeli znakove svršetka posljednjih vremena posvuda. Oni su predviđali, u roku od godinu dana, dolazak Mahdi-ja – mesijanskog lika predodređenog da vodi muslimane do pobjede prije kraja svijeta. McCants kaže da je ugledni islamist u Iraku prišao bin Ladena u 2008. godini kako bi ga upozorio da je skupina koju su vodili milenijci koji su “cijelo vrijeme govorili o Mahdi-ju i donošenju strateških odluka” temeljeni na tome kada oni misle da Mehdi treba doći. “Al-Qaida mora pisati [tim vođama] i reći ‘Prestanite.”

Za određene istinske vjernike – od one vrste koji čeznu za epskom bitkom dobra-naspram-zla, vizije apokaliptičnog krvoprolića ispunjavaju duboku psihološku potrebu. Od pristalica Islamske države koje sam upoznao, Musa Cerantonio, Australac, je izražavao najdublje zanimanje za apokalipsu i kako bi mogli izgledati preostali dani Islamske države – i svijeta. Dijelovi tog predviđanja su originalno njegovi i još nemaju status doktrine. No, ostali dijelovi se temelje na mainstream sunitske izvore i pojavljuju diljem propagande Islamske države. To uključuje uvjerenje da će biti samo 12 legitimnih kalifa, a Baghdadi je osmi; da će se vojske Rima susresti s vojskom islama u sjevernoj Siriji; i da će konačni obračun islama s anti-Mesijom biti u Jeruzalemu nakon razdoblja obnovljenog islamskog osvajanja.

Islamska država pridaje veliku važnost sirijskom gradu Dabiq, blizu Aleppa. Nazvali su po njemu svoj propagandni časopis, i ludo su proslavili kad su (uz velike žrtve) osvojili strateški nevažne ravnice oko Dabiq-a . Ovdje će, Prorok je navodno rekao, vojske Rima postaviti svoj kamp. Vojske islama će ih presresti i Dabiq će Rimu biti Waterloo ili njegov Antietam.
“Dabiq je u osnovi sve poljoprivredna zemlja”, jedan podržavatelj islamska države je nedavno tweetao. “Možete zamisliti velike bitke kako se tamo odvijaju.” Propagandisti Islamske države sline u iščekivanju ovog događaja, i stalno impliciraju da će uskoro doći. Državni časopis citira Zarqawija(A) kako kaže, “Iskra se zapalila ovdje u Iraku, a njegova će toplina nastaviti jačati … dok ne sagori vojsku križara kod Dabiq-a.” Nedavni propagandni video prikazuje isječke iz holivudskih ratnih filmova o srednjem vijeku – možda zato jer mnoga proročanstava specificiraju da će vojske biti na konjima ili nositi drevna oružja.

Sada kada je preuzela Dabiq, Islamska država tamo čeka dolazak neprijateljske vojske, čiji će poraz inicirati odbrojavanje do apokalipse. Zapadni mediji često propuštaju reference na Dabiq u spotovima islamske države, a umjesto toga se usredotočuju na sablasne scene odrubljivanja glava. “Ovdje smo, ukopavat ćemo prve američke križare u Dabiq-u, nestrpljivo čekajući ostatak vaše vojske da dođe”, rekao je maskirani krvnik u videu u studenom, pokazujući odsječenu glavu Petera Kassig-a, radnika humanitarne pomoći koji je bio zarobljen više od godinu dana. Tijekom borbi u Iraku u prosincu, nakon što je mudžahedin (možda pogrešno) izjavio da vidi američke vojnike u bitci, Twitter računi Islamske države su eruptirali u grčevima užitka, kao pre entuzijastični domaćini ili hostese nakon dolaska prvih gostiju na zabavu.

Proročka naracija koja proriče bitku kod Dabiq-a odnosi se na neprijatelja – Rima. Tko je “Rim” , sada kad papa nema vojsku, ostaje pitanje za raspravu. Ali Cerantonio zaključuje da je Rim značio Istočno Rimsko Carstvo, koje je imalo glavni grad gdje je sada Istanbul. Trebamo razmišljati o Rimu kao o Republici Turskoj – istoj republici koja je okončala zadnji (samoproglašeni) kalifat, prije 90 godina. Ostali islamski izvori upućuju na to da bi Rim mogao značiti bilo koju vojsku nevjernika, pa se Amerikanci tu lijepo uklapaju.

Nakon što je mudžahedin izjavio da vidi američke vojnike u bitci, Twitter računi islamske države su eruptirali u grčevima užitka, kao pre entuzijastični domaćini ili hostese nakon dolaska prvih gostiju na zabavu.

Nakon bitke kod Dabiq-a, rekao je Cerantonio, kalifat će se proširiti i opljačkati Istanbul. Neki vjeruju da će onda pokriti cijelu Zemlju, ali Cerantonio je sugerirao da njegov val možda nikada neće stići dalje od Bospora. Anti-Messija, znan u muslimanskoj apokaliptičnoj literaturi kao Dajjal, doći će iz regije Khorasan istočnog Irana i ubiti velik broj kalifatskih boraca, sve dok tek 5000 njih ne ostane, stjeranih u Jeruzalem. Baš kad se Dajjal bude pripremao dokrajčiti ih, Isus – drugi najcjenjeniji prorok u islamu – će se vratiti na Zemlju, probosti Dajjal-a, i dovesti muslimane do pobjede.

“Samo Bog zna” da li su vojske Islamske Države one za koje se proreklo, rekao je Cerantonio. No, on se nada. “Prorok je rekao da je jedan znak skorog dolaska sudnjeg dana kada će ljudi za dugo prestati govoriti o sudnjem danu”, rekao je on. “Ako sada idete u džamije naći ćete da propovjednici šute o ovoj temi.” Na toj teoriji, čak i zastoji Islamske države ne znače ništa, budući je Bog ionako predodredio blisko uništenje svoga naroda. Islamska država ima svoje najbolje i najgore dane pred sobom.

e84e96886

Abu Bakr al-Badadi je proglašen kalifom od strane njegovih sljedbenika prošlog ljeta. Javne institucije kalifata su probudile velike dijelove zakona Kurana koji su ležali u stanju mirovanja, i zatijeva od onih muslimana koji priznaju kalifat da dosele (AP)

 IV. Borba

Ideološka čistoća islamske države ima jednu kompenzirajuću vrlinu: omogućuje nam predvidjeti neke od akcija skupine. Osama bin Laden je bio rijetko predvidljiv. On je svoj prvi televizijski intervju završio zagonetno. CNN-ov  Peter Arnett ga je upitao: “Koji su vaši planovi za budućnost?” Bin Laden je odgovorio: “Vi ćete ih vidjeti i čuti o njima u medijima, ako Bog da.” Nasuprot tome, Islamska država se otvoreno razmeće svojim planovima – ne sa svima , ali dovoljno da pažljivo slušajući, možemo zaključiti kako namjerava vladati i proširiti se.

U Londonu, Choudary i njegovi su učenici dali detaljne opise kako Islamska država mora provoditi svoju vanjsku politiku, sada kada je kalifat. Već je poduzela ono što islamski zakon opisuje kao “napadački džihad”, prisilno širenje u zemlje kojima vladaju ne-muslimani. “Do sada smo se samo branili”, rekao je Choudary; bez kalifata, napadački džihad je neprimjenjiv koncept. No, vođenje rata kako bi se proširio kalifat, je bitna dužnost kalifa.

Choudary se potrudio predstaviti ratne zakone pod kojima islamska država djeluje kao politika milosrđa, a ne brutalnosti. Rekao mi je da država ima obvezu teroriziranja svojih neprijatelja – sveta zapovjed je da se “useru od straha”, s odrubljivanjima glava i razapinjanjem, te odvođenjem žena i djece u roblje, jer to ubrzava pobjedu i izbjegava dugotrajan sukob.

Choudary-ev kolega Abu Baraa je objasnio da islamski zakon dopušta samo privremene mirovne sporazume, ne duže od jednog desetljeća. Slično tome, prihvaćanje svake granice je anatema, kao što je naveo Prorok, a ponavlja se u propagandnim spotovima Islamske države. Ako kalif pristane na dugoročni mir ili na trajnu granicu, on će griješiti. Privremeni mirovni ugovori su obnovljivi, ali ne mogu se primijeniti na sve neprijatelje odjednom: kalif mora voditi džihad najmanje jednom godišnje. On se ne može odmarati, ili će pasti u stanje grijeha.

Jedna usporedba sa Islamskom državom je ona Crvenih Kmera, koji su ubili oko trećinu populacije Kambodže. Ali Crveni Kmeri su zauzeli mjesto Kambodže u Ujedinjenim narodima. “To nije dopušteno”, rekao je Abu Baraa. “Slanje veleposlanika pri UN-u je priznavanje druge ovlasti osim Božjeg autoriteta.” Ovaj oblik diplomacije je shirk, ili politeizam, on tvrdi , i bio bi neposredni uzrok hereze i smjene Baghdadi-ja. Čak i da se ubrza dolazak kalifata demokratskim sredstvima – na primjer glasovanjem za političke kandidate koji promoviraju kalifat – to je shirk.

Teško da se može preuveličati kako će Islamska država biti osakaćena svojim radikalizmom. Suvremeni međunarodni sustav, rođen  1648. za Vestfalskog mira, oslanja se na spremnost svake države da priznaje granice, no nevoljko. Za Islamsku državu, to priznanje je ideološko samoubojstvo. Ostale islamističke skupine poput Muslimanskog bratstva i Hamasa, podlegli su laskanju demokracije i potencijalu za poziv u zajednicu naroda, zajedno sa mjestom u UN-a.

Pregovaranje i sporazumi su dobro funkcionirali, s vremena na vrijeme, za talibane. (Pod talibanskom vlašću Afganistan je razmijenio veleposlanike sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, čin koji je poništio autoritet talibana u očima Islamske države.) Za islamske države to nisu opcije, nego djela otpadništva.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici su reagirali na Islamsku državu sa zakašnjenjem i očitim zaprepaštenjem. Ambicije skupine i grubi strateški planovi su bili očiti u njihovim izjavama i na društvenim mrežama još od 2011. godine, kada je to bila samo još jedna od mnogih terorističkih skupina u Siriji i Iraku, a još nisu počinili masovne zločine. Adnani, glasnogovornik, je rekao sljedbenicima da je ambicija skupine da se “vrati islamski kalifat”, i on je podsjetio na apokalipsu, govoreći: “Samo malo je dana preostalo.” Baghdadi se već stilizirao kao  “zapovjednik vjernika, “, titula obično rezervirana za kalifa, u 2011. U travnju 2013. godine, Adnani je najavio  pokret “spreman za iscrtavanje svijeta na Proročkoj metodologiji kalifata. ” U kolovozu 2013. godine, je rekao:” Naš cilj je uspostaviti Islamsku državu koji ne priznaje granice, na metodologiji Proroka. “Do tada je skupina bila zauzel Raqqa-u, sirijski pokrajinski glavni grad s nekih 500.000 ljudi, i privukla je u znatnijem broju strane borce koji su čuli njihovu poruku.

Da smo rano identificirali namjere Islamske države, i shvatili da će joj vakuum u Siriji i Iraku dati dovoljno prostora da ih provede, mogli smo, u najmanju ruku, pogurati Irak da utvrdi granicu sa Sirijom i preventivno se  dogovoriti s njihovim sunitima. To bi barem osujetilo naelektrizirani propagandni učinak izazvan proglašenjem kalifata baš nakon osvajanja trećeg grada po veličini u Iraku. Ipak, pred nešto više od godinu dana, Obama je izjavio za The New Yorker kako smatra da je ISIL slabiji partner od Al-Qaida-e . “Ako amaterska ekipa obuče dresove Lakersa to ih ne čini da su Kobe Bryant,” kazao je predsjednik.

Naš neuspjeh da budemo zahvalni na raskolu između Islamske države i al-Qaide i na bitnim razlikama, doveo je do opasnih odluka. Prošle jeseni, kao jedan primjer, američka vlada je pristala na očajnički plan da spasi Petera Kassiga. Plan je bio olakšan – dapače, zahtijevao – interakciju s nekim od osnivačkih figura Islamske države i al-Qaide, i jedva da je mogao biti lošije improviziran.

S obzirom na sve što znamo o islamskoj državi, pustiti da polako iskrvari se čini najboljom od loših vojnih opcija.

To je zahtijevalo angažiranje Abu Muhammad al Maqdisi-ja, Zarqawijeva (A) mentora i na visokom položaju u al-Qaidi, da pristupi Turki al-Binali, glavnom ideologu Islamske države i bivšem studentu Maqdisi-a, iako su se ta dvojica posvađali zbog Maqdisi-jeve kritike Islamske države. Maqdisi je već pozvao državu da proširi milosrđe na Alana Henninga, britanskog taksistu koji je otišao u Siriju dostaviti pomoć djeci. U prosincu, The Guardian je izvijestio da je američka vlada, putem posrednika, zamolila Maqdisi-ja da se zauzme za Kassiga kod Islamske države.

Maqdisi je slobodno živio u Jordanu, ali mu je bilo zabranjeno komunicirati s teroristima u inozemstvu, i pomno ga se nadziralo. Nakon što je Jordan dobio dopuštenje Sjedinjenih država da predstavi Maqdisi-ja Binali-ju, Maqdisi je kupio telefon američkim novcem te mu je bilo dopušteno da nekoliko dana veselo razgovara sa svojim bivšim studentom, prije nego što je jordanska vlada prekinula razgovore i iskoristila ih kao izgovor da zatvori Maqdisi-ja. Kassigova odsječena glava se pojavila u videu iz Dabiq-a nekoliko dana kasnije.

Maqdisi-ja su oštro izrugivali na Twitteru navijači Islamske države, a al-Qaide-u preziru zbog odbijanja da priznaju kalifat. Cole Bunzel, znanstvenik koji proučava ideologiju Islamske države, je pročitao Maqdisi-jevo mišljenje o statusu Henning-a, te je smatrao da će njegova smrt i drugih zarobljenika “biti ubrzana. ” Da sam ja zarobljen od strane Islamske države, a Maqdisi se zalagao da ne bih trebao biti ubijen”, rekao mi je: “Ja bih se pozdravio s dupetom.”

Kassigova smrt je tragedija, ali uspjeh plana bi bio još veća tragedija. Usklađenje između Maqdisi-ja i Binali-ja bila počela liječiti glavni razdor između dviju najvećih svjetskih džihadskih organizacija. Moguće je da je vlada htjela samo izvući Binali-ja za obavještajne svrhe ili zbog ubojstva. (Višestruki pokušaji da se dobije komentar iz FBI-a bili su neuspješni.) Bez obzira, odluka da se igraju posrednika između, za Ameriku, dva glavna teroristička antagonista otkriva zapanjujuće lošu prosudbu.

Kažnjeni našom ranijom ravnodušnošću, mi se sada susrećemo s Islamske državom preko kurdskih i iračkih “proxy-zastupnika” na bojnom polju, i s redovitim zračnim napadima. Te strategije nisu protjerali Islamsku državu niti s jednog od glavnih zauzetih teritorija, iako suzbijaju izravni napad na Bagdad i Erbilu, te klanje Shita i Kurda koji su tamo.

Neki su promatrači pozvali na eskalaciju, uključujući i nekoliko predvidljivim glasova s desnice (Max Boot, Frederick Kagan), koji su pozvali su raspoređivanje desetaka tisuća američkih vojnika. Ovi pozivi se ne bi trebali previše brzo odbaciti: po vlastitom priznanju genocidna, ova organizacija je u prednjem dvorištu svojih potencijalnih žrtava, i već svakodnevno čini zločine na teritoriju koji već kontrolira.

Jedan od načina da se rastoči čarolija Islamske Država za njene sljedbenike bio bi nadvladati ih vojno i zauzeti dijelove Sirije i Iraka koji su sada pod vlašću kalifata. Al-Qaida je neiskorjenjiva jer može preživjeti, onako žoharski , odlaskom u podzemlje. Islamska država ne može. Ako izgubi svoj stisak na svom teritoriju u Siriji i Iraku, prestati će biti kalifat. Kalifat ne može postojati kao underground pokret, jer je teritorijalna vlast uvjet postojanja: oduzmite mu vlast nad teritorijem, i sve one zakletve na vjernosti više nisu obvezujuće. Prethodno zavjetovani mogu naravno i dalje napadati Zapad i odsjecati glave svojih neprijatelja, kao slobodnjaci-freelanceri. No propagandna vrijednost kalifata će nestati, a s njom i vjerska dužnost da dosele i služe mu. Ako bi Sjedinjene Države poduzele invaziju, opsjednutost Islamske Države bitkom kod Dabiq-a sugerira da bi mogli poslati tamo ogromne resurse, kao u nekoj konvencionalnoj borbi. Ako se Islamska država postroji u Dabiq u punoj snazi, samo da bude potučena, nikada se više ne bi mogla oporaviti.

6d2bcb93a

Ebu Baraa, koji održava YouTube kanal o islamskom zakonu, kaže da kalif, Baghdadi, ne može pregovarati ili priznavati granice, te mora neprestano ratovati, ili će ga se ukloniti iz islama.

Pa ipak su rizici eskalacije ogromni. Najveći zagovornik američke invazije je Islamska država sama. Provokativni videi, u kojima krvnici s crnom kapuljačom prozivaju samog predsjednika Obamu po imenu, jasno nastoji uvući Ameriku u borbu. Invazija bi bila veliki propagandna pobjeda džihadista svijetu: bez obzira da li su oni dali baya’a kalifu, svi oni vjeruju da Sjedinjene Države žele da se upuste u suvremeni križarski rat i ubijati muslimane. Još jedna invazija i okupacija bi potvrdili tu sumnju i poduprli regrutiranje. Dodajte tome nesposobnost naših dosadašnjih napora kao okupatora, i imamo razloga za nevoljkost. Uspon ISIL-a, nakon svega, dogodio se samo zato što je naša prethodna okupacija stvorila prostor za Zarqawija (A) i njegove sljedbenike. Tko zna posljedice drugog neuspjelo obavljenog posla?

S obzirom na sve što znamo o Islamskoj državi, nastaviti i dalje da polako iskrvari, kroz zračne napade i kroz proxy rat (zamjenski, netko drugi), čini se najbolja od svih loših vojnih opcija. Ni Kurdi ni Shiti nikada neće svladati i kontrolirati cijelu sunitsku unutrašnjost Sirije i Iraka – tamo ih mrze, i zapravo nemaju apetit za takvu avanturu. No, oni mogu zadržavati Islamsku državu od ispunjavanju svoje dužnosti da se proširi. I sa svakim mjesecom koji se nije uspjela proširiti, sliči manje na osvajačku državu proroka Muhameda nego još jednu bliskoistočnu državu koja ne uspijeva donijeti prosperitet svojim ljudima.

Humanitarni trošak postojanja Islamske države je visok. No, njezina prijetnja SAD-u je manja nego bi to sugerirala sve češća stapanja s al-Qaidom. Jezgra Al-Qaide je rijetkost među džihadskim skupinama sa svojim naglaskom na “dalekog neprijatelja” (Zapad); glavna briga većine džihadskih skupina leže bliže domu. To je osobito vrijedi za Islamsku državu, upravo zbog svoje ideologije. Ona vidi neprijatelje svuda oko sebe, i dok njezino vodstvo želi zlo SAD-u, primjena Šerijata u kalifatu i širenje na susjedne zemlje su najviši cilj. Baghdadi je rekao izravno: u studenome je rekao svojim Saudijskim agentima “. da se najprije pozabave s rafida [Shitima]… onda sa al-Sulul [sunitski pristaše saudijske monarhije] … prije križara i njihovih baza”

Musa Cerantonio i Anjem Choudary se mogu mentalno prebaciti od razmišljanja o masovnoj smrti na raspravljanje o kvalitetama vijetnamski kave, s očitim užitkom u obje

Strani borci (i njihove žene i djeca) su putovali u kalifat s jednosmjernim kartama: oni žele živjeti pod istinskim Šerijatom, a mnogi žele mučeništvo. Doktrina, podsjetimo, traži vjernike da žive u kalifatu ako je to ikako moguće. Jedan od manje krvavih videa islamske države prikazuje skupinu džihadista kako pale svoje francuske, britanske i australske putovnice. To je ekscentričan čin za nekoga tko se namjerava vratiti da bi raznio sebe u nekom redu posjetitelja u Louvreu ili da drži još jednog taoca u prodavaonici čokolade u Sydneyu.

Nekoliko “usamljenih vukova” pristalice Islamske države je napalo zapadne ciljeve, i bit će još više napada. No, većina napadača su bili frustrirani amateri, u nemogućnosti da emigriraju u kalifat zbog oduzete putovnice ili drugih problema. Čak i ako Islamska država pozdravlja te napade – i to radi u svojoj propagandi – još nije planirala ni financirala niti jedan. (Charlie Hebdo napad u Parizu u siječnju je bila uglavnom operacija al-Qaide.) Tijekom posjeta Mosulu u prosincu, Jürgen Todenhöfer je intervjuirao krupnog njemačkog džihadistu i pitao da li se bilo koji od njegovih drugova vratio u Europu da izvede svoje napade. Džihadist se činio da smatra povratnike ne vojnicima nego otpadnicima. “Činjenica je da se povratnici iz Islamske države trebaju pokajati zbog povratka”, rekao je on. “Nadam se da će prosuditi svoju vjeru.”

Ispravno susdržavajući se, Islamska država će vjerojatno biti sama uzrok svoje propasti. Nijedna zemlja joj nije saveznik, a njezina ideologija osigurava da će to i dalje biti slučaj. Zemljište koji kontrolira, dok je u ekspanziji, uglavnom je nenaseljeno i siromašno. Dok stagnira ili se polako smanjuje, njena tvrdnja da je motor Božje volje i agent apokalipse će oslabiti, a manje vjernika će dolaziti. I što više izvješća o bijedi procuri, radikalni islamistički pokreti će biti diskreditirani: Nitko nije jače pokušao provesti strogu Sharia nasiljem. To je ono kako izgleda.

Čak i tako, smrt Islamske države nije vjerojatna da će biti brza, a stvari još uvijek mogu poći krivo: ako bi Islamska država dobila veću odanost al-Qaide, u jednom naletu, ujedinjenje baza – to bi moglo narasti u najgoreg neprijatelja kojeg smo vidjeli. Jaz između Islamske države i al-Qaide je, ako ništa drugo, narastao u posljednjih nekoliko mjeseci; u prosinačkom broju Dabiq-a je dugačak osvrt prebjega iz al-Qaida-e koji je opisao svoju prethodnu skupinu kao korumpiranu i neučinkovitu, a Zawahiri (B) da je dalek i nesposobna vođa. No, mi trebamo pažljivo gledati na približavanje.

Bez katastrofe, kao što je ova, međutim, ili možda zbog prijetnje Islamske Države da će zgromiti Erbil, velika kopnena invazija bi svakako pogoršala situaciju.

V. Diskusija

Bilo bi jednostavno, čak i oslobađajuće, nazvati problem Islamske države “problemom s islamom.” Religija dopušta mnoga tumačenja i podupiratelji Islamske države su moralno zaglavili zbog onoga što su izabrali. Pa ipak, jednostavno osuditi Islamsku državu kao ne-islamsku može biti kontraproduktivno, pogotovo ako oni koji čuju poruku čitaju svete tekstove i vide potvrdu mnogih praksi kalifata u njima.

Muslimani mogu reći da ropstvo nije legitimno danas, i da razapinjanje nije u redu u ovom povijesnom trenutku. Mnogi kažu upravo to. Ali oni ne mogu javno izravno osuditi ropstvo ili razapinjanje, bez kontradikcije Kuranu i primjeru Proroka. “Jedini principijelan temelj koji protivnici Islamske države mogu zauzeti je reći da određeni temeljni tekstovi i tradicionalna učenja islama više ne vrijede”, kaže Bernard Haykel. To bi stvarno biti čin otpadništva.

Ideologija Islamske Države vrši snažan uticaj na određeni podskup populacije. Licemjerja života i nedosljednosti napadno nestaju. Musa Cerantonio i Salafiji koje sam upoznao u Londonu su nezaustavljivi: nije bilo pitanja koje sam im postavio da bi ih ostavilo mucajućima. Podučavali su me govorljivo i, ako netko prihvati njihove premise, uvjerljivo. Nazivati ih ne-islamskima je, čini mi se, kao pozvati ih u raspravu u kojoj bi pobijedili. Da su oni zapjenjeni manijaci, mogao bih biti u stanju predvidjeti da će njihov pokret sagoriti, kada psihopati detoniraju sami sebe ili jedan po jedan budu “pljas” bespilotne letjelice. Ali ovi ljudi su govorili s akademskom preciznošću koja me podsjetila na diplomski seminar. Čak sam uživao u njihovom društvu, i to me uplašilo više nego išta drugo.

Ne-muslimani ne mogu govoriti muslimanima kako da ispravno prakticiraju svoju religiju. Ali Muslimani su odavno započeli ovu raspravu unutar vlastitih redova. “Morate imati standarde” rekao mi je Anjem Choudary. “Netko može tvrditi da je musliman, ali ako on vjeruje u homoseksualnost ili pijenje alkohola, onda on nije musliman. Ne postoji takva stvar kao neprakticirajući vegetarijanac. ”

Postoji, međutim, još jedna grana islama koja nudi tvrdolinijašku alternativu Islamskoj državi – jednako beskompromisna, ali sa suprotnim zaključcima. Ta grana se pokazala privlačnom mnogim muslimanima prokletima ili blagoslovljenima psihološkom čežnjom da vide svaku točkicu i naslov iz svetih tekstova da su provedeni kao što su bili u najranijim danima islama. Pobornici Islamske države znaju kako reagirati na muslimane koji ignoriraju dijelove Kurana: s takfir i s ismijavanjem. Ali oni također znaju da neki drugi muslimani čitaju Kuran jednako revno kao i oni, i predstavljaju pravu ideološku prijetnju.

Baghdadi je Selefist. Pojam Selefi je ozloglašen, dijelom i zbog toga što su autentični zločinci jahali u bitku mašući Selefi zastavom. No, većina Salafis-a nisu džihadisti, a većina se drži sekti koje odbijaju Islamsku državu. Oni su, kako Haykel primjećuje, predani širenju Dar al-islam, zemlje islama, čak i, možda, s provedbom monstruoznih praksi, kao što su ropstvo i amputacije – ali u nekom budućem trenutku. Njihov prvi prioritet je osobno pročišćenje i poštivanje vjere, i vjeruju da sve što ometa te ciljeve – kao što su uzrokovanje rata ili nemira koji bi poremetili život i molitve i nauk – je zabranjeno.

Oni žive među nama. Prošle jeseni, posjetio sam džamiju u Philadelphiji Breton Pocius-a, 28, koji je Selefi imam po imenu Abdullah. Njegov džamija se nalazi na granici između Liberties Northern susjedstva gdje cvjeta kriminal i prosperitetnog područja koje bi se moglo nazvati Dar al-boem; brada mu omogućuje da u ovoj drugoj zoni prođe gotovo nezapaženo.

Teološka alternativa Islamskoj državi postoji – jednako beskompromisna, ali sa suprotnim zaključcima.

Pocius se preobratio prije 15 godina, nakon poljskog katoličkog odgoja u Chicagu. Kao Cerantonio, i on govori kao “stara duša” (mudrac), pokazujući duboko poznavanje drevnih tekstova i odanost motiviranu znatiželjom i naukom, te uvjerenje da su oni jedini način za izbjeći pakleni oganj. Kad sam ga upoznao u lokalnom kafiću, nosio je rad pručavatelja Kurana na arapskom i knjige za samoučenje japanskog. Pripremao je propovijed o obvezama očinstva za 150-tak vjernika u svojoj zajednici za petak.

Pocius je rekao da je njegov glavni cilj potaknuti halal život za vjernike u svojoj džamiji. No, uspon islamske države ga je prisililo da razmotri politička pitanja koja su najčešće vrlo daleko od svijesti Salafista. “Većina onoga što oni kažu o tome kako moliti i kako se odijevati, upravo je ono što ću ja govoriti u mojoj Masjid [džamiji]. Ali kada oni dođu do pitanja o društvenom prevratu, oni zvuče poput Che Guevare. ”

Kada se pojavio Baghdadi, Pocius je prihvatio slogan “Nije moj Khalif.” “Vremena Proroka su bila vremena velikog krvoprolića”, rekao mi je, “i on je znao da za sve ljude najgori moguće stanje je kaos, posebno unutar uumma [muslimanske zajednice]. “U skladu s tim, rekao je Pocius, ispravan stav za Salafiste je ne sijati razdor među frakcijama i ne proglašavati kolege Muslimane otpadnicima.

Umjesto toga, Pocius – poput većine Salafis-a – vjeruje da se muslimani trebaju skloniti iz politike. Ove Tihe Salafiste, kao što su oni, slažu se s Islamskom državom da je Božji zakon jedini zakon, i oni izbjegavaju prakse poput glasovanja i stvaranja političkih stranaka. Ali oni tumače mržnju nesloge i kaosa u Kuranu kao potrebu da idu s bilo kojim vođom, uključujući i neke očigledno grešne. “Prorok je rekao: dok god vladar ne uđe u očiti kufr [nevjericu], dajte mu opću poslušnost”. Pocius mi je rekao da, i klasične “knjige vjere” sve upozoravaju na uzrokovanje društvenih nemira. Tihim Salafistiima je strogo zabranjeno dijeliti muslimane jedne od drugih, na primjer, masovnim izopćenjima. Živjeti bez baya’a, Pocius kaže, doista čini nekoga neznalicom, ili zaostalim. No, baya’a ne mora značiti izravnu vjernost kalifu, a pogotovo ne Abu Bakr al-Baghdadi-ju. To može značiti, u širem smislu, odanost vjerskom društvenom ugovoru i predanost društvu muslimana, bilo da im vlada kalif ili ne.

Tihi Salafisti vjeruju da muslimani trebaju usmjeriti svoju energiju prema usavršavanju svog osobnog života, uključujući molitve, ritual i higijenu. Gotovo na isti način kako ultraortodoksni Židovi raspravljaju da li je košer otkinuti kvadrat toaletnog papira u subotu (da li se to računa kao “razderana tkanina”?), oni provode pretjeranu količinu vremena osiguravajući da njihove hlače nisu predugačke, da su im brade odrezane u nekim područjima, a bujne u drugima. Kroz ovo pedantno poštivanje, vjeruju, Bog će im pogodovati sa snagom i brojnošću, a možda će se pojaviti i kalifat. U tom trenutku, muslimani će se osvetiti i da, postići slavnu pobjedu kod Dabiq-a. Ali Pocius pobija moderne Selefi teologe koji tvrde da kalifat ne može doći na pravedni način osim po nepogrešivoj Božjoj volji.

Islamska država, naravno, bi se složila, i kaže da je Bog pomazao Baghdadi-ja. Pocius uzvraća s pozivom na poniznost. On navodi Abdullah Ibn Abbas-a, jednog od Prorokovih kompanjona, koji je sjeo s disidentima i pitao ih kako su imali drskosti, kao manjina, reći većini da je nešto pogrešno. Samo neslaganje, do točke krvoprolića ili razdora unutar umma, je zabranjeno. Čak je i način osnivanja Baghdadijeva kalifata u suprotnosti s očekivanjima, izjavio je on. “Khilaf je nešto što će Allah uspostaviti”, rekao mi je, “a to će uključivati konsenzus učenjaka iz Mekke i Medine. To nije ono što se dogodilo. ISIL je došao niotkuda. ”

Islamskoj državi se gadi ovakav razgovor, i njegovi fanboys tweetaju podrugljivo o Tihim Salafistima. Oni im se rugaju kao “Salafistima menstruacije,” za svoje opskurne prosudbe o tome kada su žene “čiste” a kada nisu, i druge manje prioritetne aspekte života. “Ono što nam sada treba je fetva o tome kako je haram [zabranjeno] voziti bicikl na Jupiteru,” jedan šturo tweeta. “To je ono na što bi se znanstvenici trebali usredotočiti. S jačim pritiskom od države Ummah. “Anjem Choudary, sa svoje strane, kaže da nema većeg grijeha koji zaslužuje snažnije protivljenje od uzurpacije Božjeg zakona, i da ekstremizam u obrani monoteizma nije porok.

Pocius se ne udvara za bilo kakvu službenu potporu SAD-a, kao protuteža džihadizma. Doista, službena podrška bi ga diskreditirala, i u svakom slučaju on je ogorčen na Ameriku što ga tretira, po njegovim riječima, kao da je “manje od građanina.” (On navodi da je vlada platila špijune da se infiltriraju u njegvu džamiju i maltretira njegovu majku na poslu s pitanjima da li je potencijalni terorist.)

Ipak, njegov Tihi Salafizam nudi islamski protuotrov za džihadizam Baghdadi-stila. Ljudi koji dolaze u vjeri, nezainteresirani za borbu ne mogu svi biti zaustavljen od strane džihadizma, već oni čija je glavna motivacija pronaći ultrakonzervativnu, beskompromisnu verziju islama imaju ovdje alternativu. To nije umjereni islam; većina Muslimani bi smatrali da su ekstremni. To je, međutim, oblik islama koji svi oni “doslovno-misleći” ne bi odmah našli da je licemjeran, ili bogohulno očišćen od nezgodnosti. Licemjerje nije grijeh koji bi ideološki misleći mladići dobro podnosili.

Zapadnim dužnosnicima bi vjerojatno bilo najbolje da se suzdrže od vaganja po pitanjima islamske teološke rasprave. Sam Obama je otplovio u takfiri vode kada je tvrdio da islamska država “nije islamska” – Ironija da on, kao ne-muslimanski sin jednog muslimana, može i sam biti klasificirana kao otpadnik, a ipak sada prakticira takfir protiv muslimana. Prakticiranje takfir-a od strane ne-muslimanima nasmijava džihadiste (“kao da svinja prekrivena fekalijama daje drugima savjete o higijeni,” netko je tweetao).

Ja pretpostavljam da je većina muslimana poštovala Obamin sentiment: predsjednik je stajao s njima i protiv Baghdadi-ja i ne-muslimanskih šovinista koji impliciraju da su svi u zločinima. No, većina muslimana nisu podložni pridruživanju džihadu. Oni koji su podložni će imati samo potvrđene svoje sumnje: SAD laže o religiji da posluži njihovoj svrsi.

Unutar uskih granica svoje teologije, Islamska država bruji energijom, čak i kreativnošću. Izvan tih granica, teško bi moglo biti više suho i više tiho: vizija života kao poslušnost, naredba i sudbina. Musa Cerantonio i Anjem Choudary mentalno se mogu prebaciti od razmišljanja o masovnoj smrti i vječnom mučenju na raspravljanje o kvaliteti vijetnamske kave ili o ljepljivosti tijesta, s očitim uživanje u svemu tome, ali mi se činilo da bi prigrliti njihove poglede bilo shvatiti da svi okusi ovog svijeta postaju manje zanimljivi u usporedbi sa živim grotesknostima onoga svijeta.

Mogao sam uživati u njihovom društvu, kao grešnoj intelektualnoj vježbi, do određene mjere. U ocjeni Mein Kampf-a u ožujku 1940., George Orwell je priznao da “nikada nije bio u stanju mrziti Hitlera”; nešto o čovjeku je projiciralo gubitničku kvalitetu, čak i kad su mu ciljevi bili kukavički ili odvratni. “Kada bi išao ubijati miša, on bi znao kako ga učiniti da izgleda kao zmaj.” Partizani Islamske države imaju gotovo istu privlačnost. Oni vjeruju da su osobno uključeni u borbe iznad vlastitog života, i da samo biti pometen u toj drami, na strani pravednosti, je privilegija i zadovoljstvo, osobito kada je to i breme.

Fašizam, Orwell nastavlja, je

psihološki daleko zvučniji od bilo kojeg hedonističkog koncepta života … Dok socijalizam, pa čak i kapitalizam na škrtiji način, govori ljudima: “Nudim vam dobar provod,” Hitler im je rekao: “Ja vam nudim borbu, opasnost i smrti “, a kao rezultat toga cijeli narod mu se bacio pod noge … ne smijemo podcijeniti njegovu emocionalnu privlačnost.

Niti u slučaju Islamske države, njezinog vjerskog ili intelektualnog priziva. To da Islamska država drži skorim ispunjenje proročanstva kao stvar dogme govori nam o karakteru našeg protivnika. Spremna je slaviti svoje skoro zatiranje, i opet ostati sigurna, čak i kada je okružena, da će dobiti božansko pojačanje ako ostane vjerna modelu Proroka. Ideološki alati mogu uvjeriti neke potencijalne obraćenike da je poruka skupine lažna, a vojni alati mogu ograničiti njene strahote. No, za organizaciju tako nepristupačnu za ubjeđivanje kao što je Islamska država, malo što će biti važno, i rat može biti dug, čak i ako ne traje do kraja vremena.

Izvor: http://www.theatlantic.com/magazine/archive/2015/03/what-isis-really-wants/384980/



 

Ova analiza nam približava sva ona zapjenjena bradata lica što prosvjeduju po Europi – mašući transparentima smjelo traže šerijatske zakone ondje gdje su tek nedavno doselili – takoreći ni stvari još nisu stigli raspakirati. Sve ovo ispričano samo potkrepljuje zašto ih ne možemo razumijeti i zašto je multikulturalnost glupi pokušaj (link: Multikulturalnost ili miješanje vode i ulja) . Evidentno je: Mi smo dva svijeta. Mi smo dva vremena.

Nakon pariškog masakra, čini se kako se obistinjuje autorova bojazan o izlasku ISIL-a van svog dvorišta i preuzimanju al-Qaidine taktike – ako još i nema spajanja (zbog suptilnih ideoloških razlika). Samo su eto probali, da vide koliko je jednostavno.

ISIL uprizoruje srednjovjekovni fantastični roman, samo s pravom krvi. Kao sekta Jima Jonesa, ali s milijunima sljedbenika (tipa Mad Maxa ili još bolje Conana Barbarina), koji računaju da kraj svijeta samo što nije. Stoga, razletjeti se bombom među prolaznicima u Parizu/Londonu/Stokholmu, samo koji mjesec ranije i nije nekakav problem. Pogotovo ako će tako potamaniti solidan broj razvratnika u nekom od  “… capitol of abomination and perversion” , a tako vide zapadnu civilizaciju u priopćenju nakon napada. (“…Bataclan, where hundreds of idolaters participating in a party of perversity were assembled”).

Ovo o zapadnjačkoj perverzijii kao katalizatoru, to se poslije više nije spominjalo u medijima, jer intimno znamo da su u pravu. Perverzija je bolest koja tinja u supkulturi svake civilizacije. Problem je kada postane mainstream (nad)kultura – takva civilizacija je bolesna od raka civilizacije, koji napada elementarnu ćeliju društvene strukture: obitelj.

Eto, samo bolesna civilizacija bi dragovoljno pripustila drugu, brojčano jaču i plodniju civilizaciju na svoj teritorij (za 50 godina će se migrantska kriza nazivati ratnim lukavstvom).

Samo bolesna civilizacija može izmanipulirane osjećaje nadrediti zdravom razumu. A što i očekivati od civilizacije koja slavi bolesne ljude (i njhov subjektivni osjećaj da su nešto što priroda kaže da nisu), od društva koje sve protuprirodno slavi kao civilizacijski vrhunac.

ISIL se osjeća pozvanim tamaniti ljude i zbog puno suptilnijih razloga.

Oglasi

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Information

This entry was posted on 2015-11-22 by in Civilizacija, Imigracija, Najčitanje.
Follow Homunizam on WordPress.com

Enter your email address to follow this blog and receive notifications of new posts by email.

%d bloggers like this: