Papa Benedikt je odstupio zbog vatikanske gay mafije – nakon ovoga ćete shvatiti Sinodu i sve što će se dogoditi

Povod tada šokantnoj odluci Pape Benedikta XVI da 2012. odstupi – bila je vatikanska gay-mreža koja orkestrira “seksualne susrete” i mutne financijske spletke unutar Vatikana.

Navodno je grupa od tri posebno imenovana kardinala predstavila papi Benediktu dokument od 300 stranica, s pojedinostima djelovanja i seksualnih aktivnosti mreže kurijalnih dužnosnika. To je bio rezultat istrage koju je papa naredio početkom 2012. Dokument mu je predočen 17.prosinca 2012. Navodno je primitkom ovog dokumenta papa Benedikt u tjednu prije Božića 2012. odlučio odstupiti.

“Ne sagriješi bludno” i “Ne ukradi”

Ne samo da se dokument bavi aktivnom homoseksualnom supkulturom u Vatikanu, nego i borbom za moći i novcem. Navodno se sve vrti oko 6. i 7. Božje zapovjedi (“Ne sagriješi bludno” i “Ne ukradi”). Jedna od glavnih razdjelnica interne kulture u Vatikanu je “seksualna orijentacija”. Tri kardinala su razotkrila lobističku mrežu unutar više vjerskih redova – uključujući salezijance i isusovce – mrežu ujedinjenu na temelju seksualne orijentacije.
Da se bolje shvati sve ovo danas, treba se prisjetiti što je točno rekao kada je preuzimao pontifikat. Naime, znao je kakav zadatak ga čeka, te je preuzimajući dužnost 24.travnja 2005. godine, Benedikt rekao: “Molite za mene, da ne pobjegnem u strahu od vukova”.

Očito da je za časnog starog čovjeka sve ovo bilo previše, te se ipak povukao 2012. Sve čemu svjedočimo od tada na ovamo, samo potvrđuje tko u toj borbi pobjeđuje. Zanimljivo, mnogi katolici su i dalje nerealno optimistični, pa će se jako iznenaditi nad rezultatima Sinode u listopadu 2015. Svrha ovog teksta je da se ne iznenadite. Svi znakovi su već prisutni duže vrijeme.

Ne možemo znati što stoji u spomenutih 300 stranica zaključanih u papinskom sefu, ali nam može poslužiti jedan drugi dokument. Iste te 2012. je poljski svećenik objavio tekst “S Papom protiv homohereze” (Fr. Dariusz Oko, Ph.D., iz Krakowske nadbiskupije i pomoćni profesor na Papinskom sveučilištu u Krakowu, te autoritet za homoseksualnu ideologiju i propagandu). Tekst iz 2012. godine nam može pomoći shvatiti što se to događa s Katoličkom crkvom 2015. godine.

Fr. Dariusz Oko, Ph.D.:

Započeo sam svoj rad kao borbu protiv smrtonosne, vanjske prijetnje kršćanstvu, ali sam onda postupno otkrio da podjela nije tako jednostavna. Neprijatelj nije samo izvan Crkve, nego i unutar nje, ponekad savršeno kamufliran, poput trojanskog konja. Ne radi se samo o problemu homoideologije i homolobija izvan Crkve, nego o analognim problemima unutar crkve, gdje homoideologija uzima oblik homohereze. (…)

GLOBALNI FENOMEN

Prvo treba razložiti uobičajenu laž prezentiranu u medijima. Oni govore o pedofiliji među svećenicima, dok je najčešći slučaj efebofilija, što je perverzija gdje odrasle homoseksualce privlače ne djeca, već pubescentni i adolescentni dječaci. To je tipična devijacija koja se povezuje s homoseksualnosti. Temeljno znanje o tome uključuje činjenicu da više od 80% slučajeva koji uključuju seksualno zlostavljanje od strane svećenika prijavljenih u SAD-u su bili slučajevi efebofilije, ne pedofilije. Ta činjenica je pažljivo skrivena i zanemarena, jer posebno dobro otkriva licemjerje homolobija u svijetu i Crkvi.

U drugim zemljama, situacija je slična, stoga je važno napomenuti da skandali seksualnog zlostavljanja koji potresaju globalnu Crkvu su uglavnom djelo homoseksualnih svećenika. Crkva je platila vrlo bolnu cijenu za strašna djela, gubi mnogo od svoje vjerodostojnosti. To je izazvalo dramatične poteškoće, kako u duhovnom i materijalnom smislu u mnogim biskupijama, samostanima i sjemeništima, s crkvama koje postaju prazne u cijelim provincijama. Procjenjuje se da je Crkva u SAD-u morala dosad platiti više od 1,5 milijardi dolara odštete. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez postojanja značajnog podzemlja, od kojih tužitelji obično otkriju samo mali dio, vrh ledenog brijega.

U skandale su uključeni najviši službenici. U Poljskoj je, primjerice, nadbiskup Juliusz Paetz razriješen službe biskupa Poznanja 2002. U Irskoj (…) nekoliko biskupa je razriješeno dužnosti u posljednjih nekoliko godina, uključujući John Magee, biskupa biskupije Cloyne, izbačen 2010. zbog prikrivanja djela pedofilije i efebofilije koje je počinilo 19 svećenika u njegovoj biskupiji. Prije toga, oci Paetz i Magee radili su zajedno u Vatikanu dugi niz godina, kao dio najbližih, najutjecajnijih suradnika posljednje tri pape.

Razmjere do kojih militantni homoseksualci u mantijama mogu ići, može se promatrati u ponašanju posebno “liberalnog” i “otvorenog” nadbiskupa Rembert Weaklanda, koji je vodio biskupije Milwaukee, SAD, u godinama 1977-2002. On je otvoreno priznao da je gej i da je imao mnogo partnera u životu. Tijekom 25 godina – on se stalno protivio Papi i Svetoj Stolici u mnogim pitanjima, posebno je kritizirao i odbacivao nauk Učiteljstva o homoseksualnosti. On je podržavao i štitio aktivne homoseksualce u svojoj biskupiji, pomažući im izbjeći odgovornost za seksualne prijestupe koje su više puta počinili. Napuštajući dužnost, on je pronevjerio oko pola milijuna dolara u korist svog bivšeg partnera.

(…) Marcial Maciel Degollado, osnivač Legije Krista, ispostavilo se da je biseksualan i da je počinio teške seksualne prekršaje protiv mnogih članova i maloljetnih učenika u vlastitoj zajednici, uključujući i vlastitog sina ….

Sva četvorica su išla u cijelosti nekažnjena dugo vremena, unatoč brojnim prigovorima i optužbama protiv njih, godinama slanim u Rim. Samo izravan kontakt s Papom ili davanje u medije su napokon pomogli. Inače, sve je bilo blokirano na nižim razinama lokalne ili vatikanske hijerarhije. Slično je bilo u mnogim drugim slučajevima. Na primjer, nekoliko godina je prošlo prije nego su uklonjeni s dužnosti biskupi: iz biskupije Santa Rosa u Kaliforniji Patrick Ziemann (1999), Juan Carlos Maccarone iz Santiago del Estero u Argentini (2005.), Georg Müller iz Trondheima i Osla u Norveškoj (2009.), Raymond John Lahey iz Antigonisha u Kanadi (2009), Roger Vangheluw iz Brugesa, u Belgiji (2010), John C. Favalora iz Miamia (2010) i Anthony J. O’Connell iz Palm Beacha na Floridi (2010) – zbog aktivnog bavljenja [, ili zataškivanja,] homoseksualne pedofilije ili efebofilije. Ne samo da broj teških seksualnih kaznenih djela dokazuje moć tog podzemlja, nego u sve većoj mjeri – stupanj do kojeg je poremećen proces odabira kandidata za biskupe, kojima je bilo omogućeno napraviti veliku “karijeru” u Crkvi usprkos takvim kaznenim djelima, vodeći dvostruki život. To dodatno potvrđuju i učinkovitosti kojom su takvi slučajevi bili zataškavani i prikriveni (…) Bilo je tako teško poduzeti odgovarajuće, očite mjere protiv homoseksualaca, tako čudne poteškoće su se pojavljivale, pa je čak i bilo kakav uspjeh u tom području bio ograničen, djelomičan i privremen. (…)

To se može vidjeti u strahu i zbunjenosti klera, osobito u pojedinim biskupijama i zajednicama, kada su suočeni s tom temom – oni bježe u tišinu, ne mogu artikulirati čak ni osnovne izjave o nauku Crkve o toj temi. Čega se oni boje? Odakle dolazi taj strah u cijelim skupinama zrelih, odrasli ljudi? I odakle dolaze neuroze, bolesti srca i druge pritužbe u svećenika koji se ipak pokušavaju suprotstaviti takvim pojavama, pogotovo za zaštitu djece i mladeži? Oni mora da se boje nekog utjecajnog lobija koji drži svoju moć i kojima bi se bilo moglo zamjeriti.

Da bi se takvo zlo skrivalo i toleriralo, potrebno je da pravi ljudi drže ključne pozicije, i ne samo homolobi, već homoklika ili homomafija je stvorena. Doista, to je ono kako sadašnji poljski ministar pravosuđa, Jarosław Gowin, naziva tu grupu kada se odnosi na skandal homoseksualnih zlostavljanja koje su počinili svećenici u biskupiji Płock, prekršaje zlostavljanja mladih i sjemeništaraca, te prikrivanje takvih činjenica. On je rekao da kad je intervenirao u Crkvi u slučaju nadbiskupa Paetza, imao je dojam da se radi o mafiji, gdje se brutalno negiraju i najočitija načela i činjenice.(…)

Posebno vrijedan komentar u raspravi je dao F. Profesor Józef Augustyn SJ, koji je rekao: “Problem, po mom mišljenju, nije “u njima”, nego u našoj reakciji “na njih “. Kako mi, obični svećenici i poglavari, reagiramo na njihovo ponašanje? Da li popuštamo strahu, uzmičemo, pozivamo na šutnju, praveći se da problem ne postoji? Ili se suočavamo s problemom, da li smo eksplicitni o tome, da li im oduzimamo utjecajne pozicije, mičemo li ih iz njihovih ureda? Oni ne bi trebali raditi u sjemeništima ili držati bilo kakve važne pozicije. Ako homoseksualni lobi postoji i nema ništa za reći u strukturama Crkve, to je zato što smo popustiti, što smo se povukli, pretvaramo se, i tako dalje. …

Sveta Stolica … nam je dala jasan znak, smjer o tome kako bi trebalo riješiti takve probleme. Prikrivanje ponašanja nepoštenih osoba, koje će prije ili kasnije biti otkrivene, uništavaju autoritet Crkve. Vjernici spontano pitaju o pouzdanosti zajednice koja tolerira takve aranžmane. Ako napravimo a priori pretpostavku da nema lobija homoseksualnih svećenika, niti je bilo ili će biti u budućnosti, mi zapravo podržavamo fenomen. Homoseksualni lobi klera će proći nekažnjeno i postati ozbiljna prijetnja “.

MEHANIZMI FORMIRANJA HOMO-ZAJEDNICA

Kao što se može vidjeti iz navedenih primjera, ovom lobiju mora da je bilo dugo dopušteno da imaju svoj put, da bi takva situacija bila moguća. Ali normalna većina ne bi trebala biti zastrašivana od poremećene manjine. Stoga je potrebno razumjeti mehanizam koji omogućuje da lobi postane tako utjecajan.

Sve počinje s činjenicom da je puno teže za bogoslova s homoseksualnim tendencijama ili utvrđenom homoseksualnom orijentacije da postane pristojan svećenik. S jedne strane, svećenički poziv može se činiiti atraktivnim, čineći se idealnim okolišem, jer može ostati u njemu poželjnom muškom društvu, bez potrebe da objašnjava odsutnost žena u njegovom životu. Naprotiv, to se, uostalom, vidi kao velika žrtva za Kraljevstvo Nebesko, odustajanje od najveće vrijednosti braka. Situacija se čini vrlo ugodnom. Prema tome, ako nema zahtjeva za takve mlade ljude, u crkvama ili biskupijama može biti mnogo puta više njih nego u svijetu u prosjeku, odnosno mnogo puta više od 1,5%. Njihov točan broj ovisit će o tome koliko dominantne pozicije su već postigli, i koliko su ostali svećenici zastrašeni ili nesvjesni važnosti problema.

S druge strane, homoseksualnost je rana na osobnosti koja može narušiti mnoge druge funkcije. Takvi poremećaji uključuju iskrivljene odnose s drugim muškarcima, ženama i djeci; naviku stalnog pretvaranja, krijući nešto važno u životu; uzorak igranja igre koja sprečava iskrene, duboke, emocionalno poštene odnose s vršnjacima i tutorima. Ona također koči pravilno razumijevanje i poštovanje prirode ženstvenosti i braka kao otajstvo ljubavi između muškarca i žene. Osim toga, ako je homoseksualac, osjeća slične želje prema muškarcima kao čovjek koji osjeća prema ženama, te želje će ga stalno uzbuđivati trajnom, bliskom prisutnosšću predmeta njegove želje. On se nalazi u situaciji analognoj normalnog čovjeka koji nekoliko godina (ili za cijeli život) treba pod istim krovom, koristitii zajedničku kupaonice s mnogim atraktivnim ženama. Vjerojatnost za održavanje čistoće u takvoj situaciji vrlo brzo će opadati.(…)

Ako oni popuste napasti i krenu putem aktivne homoseksualnosti, njihova situacija postaje očajna. S jedne strane, oni dijele sakramente, slave svetu misu svakodnevno, bave se najsvetijim svetim predmetima; a s druge strane oni stalno rade upravo suprotno, što je posebno žalosno. (…) Kako ono što je veće umire u njima, više prostora ostaje za ono niže – želja za materijalnim, senzualnim stvarima – novac, moć, karijera, požuda i seks. (…) Oni, međutim dobro znaju, da mogu biti izloženi neugodi, tako da štite jedni druge nudeći međusobnu podršku. Oni grade neformalne odnose koji podsjećajući na klike ili čak na mafiju, teže držati osobito one položaje koji nude moć i novac. Kad su postigli poziciju odlučivanja, oni pokušavaju promovirati i gurati naprijed one čija je priroda slična njihovima, ili barem one za koje se zna da su preslabi da im se suprotstave. Na taj način, vodeće pozicije u Crkvi mogu držati ljudi koji pate od dubokih unutarnjih rana, teško da prikazuju duhovnu razinu koja se očekuje od takvih ureda; ljudi koji su se predali licemjerju i posebno su skloni biti ucijenjeni od strane neprijatelja kršćanstva. Ljudi koji nikad ne “govore iz srca”, nikada se ne otkrivaju zbog straha od sramote. Umjesto toga, oni ponavljaju ono što su naučili napamet, kopiraju ono što su drugi rekli. Često se ozračje licemjerstva i beživotnosti može osjetiti oko njih. Licemjerje u svom čistom obliku. Čak i ako aktivno ne prakticiraju homoseksualnost, u pravilu oni pokušavaju zaštititi i čak promovirati one koji to prakticiraju, uz mnogo solidarnosti, spremni da se udruže s njima. Na taj način oni preferiraju vlastitu dobrobit u odnosu na  dobrobit zajednice, prema pravilu koje kaže: “Neka Crkva bude osramoćena, ismijana i ponižena, dok god je meni i “mojima” dobro u životu , sve dok imamo dovoljno da nas zadovolji”. “Omertà” u čistom obliku. Na taj način oni zapravo mogu postići dominantan položaj u mnogim područjima crkvene hijerarhije, postati “elita u stražnjim sobama” koja zapravo ima ogromnu moć u odlučivanju o važnim imenovanjima i cijelom životu Crkve. Doista, oni mogu čak dokazati da su previše jaki za poštene, dobronamjerne biskupe.

Situacija postaje gotovo očajna za druge svećenike. Novi klerici studenti mogu, primjerice, uključivati mlađe partnere takvih homo-svećenika. Kada ih prorektor ili neki drugi visoki pokušava ukloniti, to može završiti tako da sam bude maknut umjesto homo-bogoslova. Ili, kada vikar pokušava zaštititi mlade od župnika koji ih zlostavlja, vikar će biti discipliniran, izopćen i negdje drugdje preseljen. On prolazi kroz teško iskušenje za hrabro ispunjavanje svoje temeljne dužnosti. On može biti čak i ucijenjen, ponižen i oklevetan u župi ili među ostalim svećenicima kao žrtva organizirane kampanje. I kad svećenik ili redovnik je zlostavljan od strane vršnjaka ili nadređenog i traži pomoć i zaštitu na višoj instanci, on često pronalazi da viši ured zauzima još vatreniji homoseksualac.

Usput, članovi homo-klike mogu postići takve pozicije i utjecaj da oni počinju vjerovati da imaju posebne ovlasti i da će prolaziti nekažnjeno zauvijek. Njihov život često postaje đavolska karikatura svećeništva, baš kao što su i homoseksualni odnosi karikatura braka. Kao što se može naučiti iz medija, na primjer, oni se ponašaju kao homoseksualni ovisnici, postajući sve više i više neobuzdani, pribjegavaju nasilju. Oni počinju maltretirati i zlostavljati čak maloljetnike. Sve to može rezultirati strašnim zlom, uključujući ubojstva i samoubojstva.

Saznao sam o biskupu Paetzu slučajno, od bogoslova koji mi je to rekao, drhteći od emocija i užasa, o tome kako ga je zlostavljao njegov vlastiti ordinarij. On je bio na rubu gubitka vjere kao i mentalnog i duhovnog integriteta. Nije bio lak posao uvjeriti ga da jedan čovjek nije cijela Crkva, da je takav slučaj samo još jedan razlog da postane svećenik, tako da se nešto što je divno ne ostavi u rukama takvih ljudi. Čuo sam mnoge slične priče od svećenika iz Łomża i Poznanju (…). Naše intervencije na različitim razinama crkvene hijerarhije su bile bez uspjeha, naišli smo na zid koji se ne može prevladati, čak i u evidentnom slučaju kao što je bio taj. (…) U ovom slučaju je bila potrebna strašna gužva u medijima i dolazak do samog Pape.

BORBA BENEDICTA XVI

Benedikt XVI je došao do saznanja o tom tipu svećenika tijekom svojih dugih godina rada u Vatikanu. On je više puta naglasio kako je bio šokiran s opsegom kuge homoseksualnih zlostavljanja u Crkvi, s veličinom tog podzemlja, i strašne štete mladima i Crkvi u cjelini. On se prisjeća: “Da, to je velika kriza, moramo reći da je. Bilo je to traumatično za sve nas. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je gotovo kao krater vulkana, iz kojeg je iznenada izašao ogroman oblak prljavštine, zamračujući i zaprljajući sve, tako da se iznad sveg svećenstva odjednom sve činilo kao mjesto srama, te je svaki svećenik bio pod sumnjom da je i on poput njih. ” Papa je također rekao: “Najveći progon Crkve ne dolazi od njezinih neprijatelja izvana, nego proizlazi iz grijeha unutar Crkve”.

I to je razlog zašto je poduzeo odlučnu i brzu akciju kao papa. On je čistio crkvu od homoseksualnog zlostavljanja i za sprečavanje ponavljanja u budućnosti, to je bio jedan od prioriteta njegova pontifikata. Skidao je kompromitirane svećenika iz njihovih ureda s mnogo energije. U prvih mjeseci nakon njegova izbora, još 2005. godine, dao je uputu koja strogo zabranjuju ređenje neizliječenih homoseksualaca.(…) 2008. godine zabranjuje njihov ulazak u sjemeništa.(…) Baš kao i sadašnji predsjednik Njemačke, Joachim Gauck, koji je uspješno proveo model inspekcije (lustracije? op.prev.) u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, njegov sunarodnjak u Vatikanu je obavljao temeljito, pošteno, kršćansko čišćenje Crkve.

(…). Njegovi rezultati mogu se sažeti kako slijedi:

1) umjesto podjele na aktivnu i pasivnu homoseksualnost, u svojim službenim dokumentima Sveti Otac uvodi podjelu na privremene homoseksualne sklonosti koje se javljaju u pubertetu, i sklonosti koje su postale duboko ukorijenjene. Oba oblika su prepreka koja onemogućava svete zapovijedi, tako da zahtjevi nisu samo (obično privremeno) nečinjenje aktivne homoseksualnosti.

2) Homoseksualnost je nespojiva sa svećeničkim pozivom. Prema tome, strogo je zabranjeno, ne samo zarediti ljude koji imaju homoseksualne sklonosti (makar privremeno), nego i da ih se prima u sjemeništaa.

3) Privremene homoseksualne sklonosti moraju biti izliječene i prije upisa na prvu godinu studija ili novicijata.

4) sjemeništa i samostani, prezbiteriiji i biskupijske kurije moraju biti potpuno čiste od bilo kojeg oblika homoseksualnosti.

5) Muškarci s homoseksualnim sklonostima koji su već zaređeni kao đakoni, svećenici ili biskupi i dalje ostaju valjano zaređeni, ali su pozvani da se drže svih zapovijedi danih od Boga i Crkve. Baš kao i drugim svećenicima, oni bi trebali živjeti u čistoći i odustati od bilo kakvih aktivnosti štetnih za čovjeka i Crkvu, posebno od pobune protiv Svetog Oca i Svete Stolice, ili mafijaških oblika aktivnosti.

6) Svećenike koji pate od takvih poremećaja se snažno potiče da odmah započnu odgovarajuću terapiju

U Svjetlo Svijeta 2010. Benedikta XVI nalazimo kao pogovor vrlo važan dio o homoseksualnosti i svećenstvu. Ove riječi Svetoga Oca su, na neki način, komentar na ranije dokumente Svete Stolice. Čini se da je govorio “od srca”, te je vrlo jasan:

“Homoseksualnost je nespojiva sa svećeničkim pozivom. Inače će sam celibat izgubiti svoje značenje kao odricanje. Bilo bi vrlo opasno ako celibat postane svojevrsni izgovor za dovođenje ljudi u svećeništvo koji se ionako ne žele vjenčati. Jer, na kraju, njihov odnos prema čovjeku i ženi su nekako iskrivljeni, izvan centra, i, u svakom slučaju, nije u smjeru stvaranja o čemu smo govorili.

Kongregacija za obrazovanje je donijela odluku prije nekoliko godina da homoseksualni kandidati ne mogu postati svećenici, jer ih njihova seksualna orijentacija otuđuje od pravog smisla očinstva, od unutarnje prirode svećeničkog bića. Izbor kandidata za svećeništvo, dakle, mora biti vrlo oprezan. Najveća pažnja je potrebna kako bi se spriječilo prodiranje ove vrste dvosmislenosti i dovođenje u situaciju u kojoj bi celibat svećenika praktično završio poistovjećivanjem sa sklonosti homoseksualnosti “.

(…)

HOMOHEREZA U CRKVI

Ne žele svi prihvatiti gore navedena pravila. Postoji otpor onome što je rekao Papa. Homoseksualna zajednica u Crkvi se brani i napada. Za to trebaju intelektualna sredstva, opravdanje, i to je razlog zašto homoideologija poprima oblik homohereze u svojim mislima, riječima i djelima. Najotvoreniji revolt protiv Pape i Crkve vode neki Isusovci u Sjedinjenim Državama, koji se otvoreno protive i najavljuju da će unatoč navedenim odlukama primati homoseksualno-orijentirane bogoslove, koji su, zapravo, posebno dobrodošli. Oni imaju dugu tradiciju u tom smislu, godinama su glavno izvorište homoideologije i homohereze. Oni su preuzeli mnoge poglede krivovjernog moralnog teologa, bivšeg svećenika Charles Currana. Oni su također pod neodoljivim utjecajem svog bivšeg kolege fratra, F. John McNeill-a SJ, koji je osnovao pro-homoseksualni pokret nazvan Dignity i objavio knjigu pod naslovom The Church and the Homosexual, gdje izričito odbacuje nauk Crkve i usvaja homoideologiju. Knjizi je napisao predgovor njegov provincijal iz New Yorka, te je izdavana nekoliko puta unatoč zabrani od strane Vatikana. (…) Objavljuju i nadalje Theological Studies and America,  koji podupire i promiče pro-homoseksualne ideje. Prema tome, procjenjuje se da imaju najveću zastupljenost homoseksualaca u svojim redovima, daleko iznad 30 posto. Homoseksualci se osjećaju udobnije s njima nego ikad, dok ostali svećenici nalaze ovu specifičnu atmosferu sve manje i manje podnošljivom.

(…) Ne bismo trebali biti posebno iznenađeni ili šokirani, jer, znajući da je svećenstvo podložno svim utjecajima svog vremena, uključujući i one najgore. (…) U vremenima fašističkih ideologija i marksizma, imali smo i fašističke svećenike i marksističke svećenike u Crkvi. Sada kada ekstremni ljevičari promiču homoideologiju, mi prirodno imamo homoideologe, a ponekad čak i homoheretičke svećenike u crkvi.

U Poljskoj, njihov najpoznatiji predstavnik je F. Jacek Prusak, SJ, kojeg su uostalom trenirali američkih isusovci. Već osam godina on je preuzeo ulogu glasnogovornika homolobija u Crkvi, boreći se beskompromisno da brani svoje interese. Njegov vokabular i njegovi argumenti ponekad se čini da su doslovni citati iz priručnika o homoideologiji, kopirani s gay web stranica. (…) potpuno opravdavanje homoseksualnosti općenito, a posebno homoseksualnog svećeništva (…)  Isto tako, u svom članku pod naslovom The Lavender History of the Church, upravo protivno izjavi Učiteljstva gore citiranog, on tvrdi da homoseksualna orijentacija ne isključuje kandidata za svećeništvo. On dovodi u pitanje postojanje homolobija u Crkvi, iako su on i njegove aktivnosti posebno uvjerljivi dokazi suprotnog. (…)

Radi se o samom postojanju Crkve. Ideologija i manipulacija moraju biti sasječeni u korijenu, jer ako se više svećenika poput fra Prusaka pojavi, može biti prekasno. Crkva se može uništiti iznutra – kao što je već bio slučaj u mnogim mjestima na Zapadu. Crkva koja je proturječna, odbacuje svoje učenje, postaje beskorisna i umire – kao Crkva u Nizozemskoj. Sve što je kontradiktorno samo obavezno nestaje.

Loša teologija je smrtno opasna. (…) To je, primjerice, slučaj s bivšim svećenik Eugene Drewmann, koji je počeo kao profesor dogmatske teologije u Paderbornu i kroz reduciranje teologije do psihologije završio s New Age i budizmom. Za njega, Sigmund Freud i Carl Jung su postali važniji od Isusa i Pavla. Posljedice su već čekale iza ugla. Ako se takve teorije dopuste širiti, njihove posljedice mogu biti destruktivne za cijelu Crkvu – kao što je bilo u Nizozemskoj. Tamo je bolesna teologija Edward Schillebeecksa doprinijela raspadu i gotovo uništenju Crkve koja je nekada bila puna života. Unutar desetak godina, uspio je da nestane. (…) To je za Crkvu “biti ili ne biti”. Ako se homolobistima dopusti djelovati slobodno, u desetak godina oni mogu uništiti čitave kongregacije i biskupije – kao u SAD-u, gdje se svećenički poziv sve više i više danas zove “gej profesija” (posebno se odnosi na američke isusovce), ili kao u Irskoj, gdje su ljudi neodlučni o ulasku u već ispražnjena sjemeništa zbog straha da se ne posumnja da boluju od nekog poremećaja.

Situacija je pomalo kao na početku reformacije, kada su čitave zemlje i narodi napustili Crkvu, a jedan od temeljnih razloga za to stanje bez presedana je bio pad morala i slobodoumlje nekih svećenika, uključujući i pape Aleksandra VI. Baš kao što je i Vijeće Trenta pokušalo spasiti Crkvu prije svega kroz pokajanje i disciplinu, Benedikt XVI pokušava je spasiti ograničavanjem opsega i utjecaja homolobija unutar Crkve.

(…) Homoideologija se čini da je tako moćna i agresivno se promovira kao marksizam ili fašizam u prošlosti. Njegova pobjeda izgleda neizbježna mnogima (kao što je bilo s tim drugim ideologijama).(…)

Ne treba kriviti celibat, nasuprotno onome što se ponekad sugerira. Istaknuto je, među ostalima, od strane vatikanskog državnog tajnika, kardinala Tarcisio Bertonea, koji je rekao da “su mnogi psiholozi i psihijatri pokazali da ne postoji veza između celibata i pedofilije, dok su mnogi drugi pokazali da postoji veza između homoseksualnosti i pedofilije “. On također ukazuje na činjenicu da “80% pedofila osuđenih u SAD-u su homoseksualci. Među svećenicima osuđenima za pedofiliju, je 90% homoseksualaca “. Ovi podaci pokazuju da je “Katolička crkva imala problema s homoseksualcima više nego s pedofilima”. To podupire Itrovigne Massimo, talijanski sociolog, koji nas podsjeća da “ne postoji veza između celibata i pedofilije, jer postoje više pedofilia među oženjenim svećenicima nego među katoličkim svećenicima ….

NAŠA BORBA

Važno je razumjeti razloge zbog kojih Crkva tako dugo nije bila u stanju nositi se s problemom homolobija. Ne radi se samo o utjecajima samog homolobija, gdje pritužbe na jednog homoseksualca u mantiji završi na stolu drugog, pa onda u kanti za smeće ili, još gore, čak, u rukama samog zločinca – tako da se on može slobodno osvetiti svojim žrtvama. To nije samo zla vrsta grupne solidarnosti, braneći one koji su “jedan od nas”, bez obzira koliko su oni krivi.

Tu je još jedan razlog, a to je neznanje, nerazumijevanje težine problema. Za normalnog svećenika je nezamislivo da se takvo strašno zlo odvija iza leđa. (…) Tko bi se uostalom želio baviti takvim prljavštinama, osim ako su bili prisiljeni? Zato dok stvarno ogroman skandal ne eruptira,(…) Uostalom, ovdje se radi o kriminalnim radnjama, a Crkva nije policija, nema alate potrebne da se bavi organiziranim kriminalom. Ako je svećenik izazvao prometnu nesreću ili počinio gospodarski kriminal, on se prvo mora suočiti s policijom i tužiteljem, a ne biskupom ili provincijalom. A djela pedofilije i efebofilije pripadaju u najteža djela protiv tijela, psihe i duše djece i mladih. (…) Ponekad se žrtva ephebophila ne može oporaviti od takvog zlostavljanja za cijeli život, da bi vjerovala drugima, da poštuju sebe ili posluša moralne norme. Ako takvo brutalno zlo učini svećenik, problem postaje još bolniji, jer je štetu nanio onaj tko je propovijedao lijepe ideje, kojemu je dječak vjerovao, od kojih je imao pravo očekivati sve što je dobro i plemenito. Zlostavljani dječaci kažu: “Nikada više neću ići u crkvu”, “svi svećenici su kopilad”. Ponekad, oni izgube vjeru uopće, ili se pridruže nekoj sekti, a ponekad se doista nikada ne vrate Crkvi. Iako su nekad bili dio mlade skupine najbliže svećeniku, osobito uključeni u religiju, većina ih dolazi iz obitelji vjernika; nekad su bili ministranti, čitatelji, odlazili u ljetne kampove, na duhovne vježbe, hodočašća, oni su bili blago i budućnost Crkve. Gorljivi rad mnoštva pristojnih roditelja, časnih sestara, vjeroučitelja, svećenika, biskupa, uništen je zločinima grupe pokvarenih muškaraca. (…)

U tom slučaju, nema mjesta za oklijevanje, bez obzira koliko se riskira, bez obzira kome bi se mogli zamjeriti, bez obzira što se može izgubiti. (…) U Poljskoj, situacija je posebno opasna, jer neki stariji homoseksualci i ephebophili u mantiji mogu imati veze s bivšom Tajnom službom i ostalim specijalnim službama. Mnogi tajni suradnici su regrutirani od njih, jer su bili posebno skloni ucjenama. (…) Zato svećenik koji ustaje u obranu mladih i protivi se utjecajnom pedofilu ili ephebophilu može doći u iskušenje. Može se naći ne samo da je ustao protiv homomafije u lokalnoj crkvi, nego i starim strukturama specijalnih službi. I oni su iskusni u maltretiranju i ubojstvima svećenika. (…)

LJUBAV I ISTINA CRKVE

U našoj borbi za Crkvu Isusa Krista, ne smijemo biti zavedeni argumentima poput: “Crkva je naša majka, i ne smije se govoriti loše stvari o vlastitoj majci”. Takve su se riječi često čule od onih koji su najviše povrijedili svoju majku, koji su učinili da je ozbiljno bolesna, a sada odbijaju započeti liječenje. (…)

Moramo jasno , eksplicitno reći: da, postoji snažno homoseksualno podzemlje u crkvi (baš kao i na mnogim drugim mjestima),(…) Članovi tog lobija u Crkvi su relativno mala skupina, ali često drže ključne pozicije (koje žarko žele postići), stvaraju blisku mrežu odnosa i podržavaju jedan drugoga, to je ono što ih čini opasnim. (…) Konačno, oni su opasni za Crkvu u cjelini, jer kada postaju novinski naslovi, vjera milijuna ljudi se oslabi ili uništi. Mnogi kažu onda: “Ne, u Crkvi nema mjesta ni za mene, ni moju djecu i unučad”. (…) Normalno, pošteni ljudi su velika većina. Oni samo trebaju biti ispravno informirani, mobilizirani i ujedinjeni u akciji.

Integralni tekst je ovdje.

Papa Benedikt je ipak bio prisiljen pobjeći od vukova

Kada se nešto izuzetno strašno događa, onda mnogi časni ljudi često smatraju da je nemoguće da se dešava. Zabijanje glave u pijesak uvijek dođe na naplatu. Čitajući danas tekst “S Papom protiv homohereze”, postaje jasna snaga homolobija. Pučistički pokušaj zapadnoeuropskih biskupa s radnim dokumentom Sinode 2014., koji su spriječili afrički biskupi, to dokazuje. Prisustvujemo pokušaju preuzimanja Katoličke crkve.

Pitanje razvedenih i pitanje prihvaćanja homoseksualnosti se cijelo vrijeme prikazuju u kompletu, iako po prirodi stvari nemaju nikakve međusobne veze. Homolobiju razvod ovdje služi kao “probijač” za njihov pravi cilj (“Ne laje pas zbog sela”). To je – da se oni osobno više ne moraju skrivati, a ne nada da bi u poluprazne crkve nahrupilo nekakvo mnoštvo naroda – ako se sve podredi jednoj bolesti, slabosti, poroku – nazovite to kako hoćete. Baš suprotno.

Ništa što se desilo od vremena ovog teksta (2012) do danas ne daje nam pravo na optimizam. Dapače. Jedan mogući konačni ishod: Post-sinodska Katolička crkva i post-migrantska Europa.

Papa Benedikt XVI je ipak bio prisiljen pobjeći od vukova.

Izvor: https://www.lifesitenews.com/news/gay-mafia-blamed-for-papal-resignation-in-cardinals-report

---

Svi članci s tematikom “Gay is not OK”:  https://homunizam.wordpress.com/category/gay-is-not-ok/

---