Homoseksualnost – pogled iznutra (2)

(Ronald G. Lee – prethodni nastavak: Homoseksualnost – pogled iznutra (1))

Velika laž #1: istospolna monogamija

Čak i kao naivnom mladiću, jedan aspekt knjige “The Church and the Homosexual” me pogodio. Katolička seksualna etika je vrlo specifična o dosezima ljudske seksualnosti, te o oblicima ponašanja koja su u skladu s tim. McNeillova kritika tradicionalne etike je okupirala većinu knjige, ali je ostavio samo nejasnu ideju što bi to bilo.

Nije bilo gotovo ničega u knjizi o stvarnim životima stvarnih homoseksualaca. Homoseksualnost je obrađena u cijeloj knjizi kao vrsta intelektualne apstrakcije. No ja sam očajnički želio iz knjige dobiti neke ideje o tome što me čeka na drugoj strani vrata ormara. Nikoga osim fra McNeilla nije bilo, te sam bio ograničen na čitanje između redaka. Postojao je samo jedan paragraf koji sam interpretirao kao neki trag. 

U jednom trenutku, on je komentirao da su monogamne istospolne zajednice u skladu s naukom Crkve. Tumačio sam si da McNeill tvrdi da homogenitalni čini su moralni samo kada se izvode u kontekstu monogamnog odnosa.

Činilo se kao razumnim zaključkom da je autor bio svjestan takvih odnosa, i da imam opravdana očekivanja da ću pronaći takav odnos za sebe. Inače, za čiju korist bi on to pisao?

Nisam bio tako naivan (iako sam bio prilično naivan) da ne bih bio svjestan postojanja promiskuitetnih homoseksualaca. McNeill me naveo da vjerujem da osim promiskuitetnih, postoji kontingent gej muškaraca koji su odlučni živjeti u monogamiji. U suprotnom bi fra McNeill implicitno branio promiskuitet. I sama ideja da svećenik brani promiskuitet bi mi bila nezamisliva (Da, toliko sam bio naivan.)

Prije nekoliko godina, McNeill je objavio autobiografiju. U njoj, on priča o svojim iskustvima kao seksualno aktivni katolički svećenik – promiskuitetan, seksualno aktivan, homoseksualni katolički svećenik.

Piše gotovo nostalgično o svom vremenu provedenom u lovu na seks u barovima. Iako je na kraju našao stabilnog partnera (dok je još bio svećenik), nikada se nije ispričao za svoje godine promiskuiteta, ili da bar aludira na razlikama između vlastitog života i “The Church and the Homosexual” – knjizi koja mi je toliko značila.

Moguće je da se on ni ne sjeća da je sugerirao da bi homoseksualci trebali ostati u celibatu do pronalaženja monogamne veze. Očito je da on nikada nije mislio da taj pasus treba uzeti ozbiljno, osim zbog onih koji nikada neće poduzeti više od gledanja kroz izlog – drugima riječima, lakovjerni, dobronamjerni, ne-homoseksualni katolici, ponajprije oni na pozicijama autoriteta.

Ili, jednako naivni i lakovjerni mladi ljudi poput mene, koji su u potrazi za objašnjenjem njihove seksualne želje, po mogućnosti koji nisu učinili previše nasilja nad svojom savjesti, barem ne u početku. Potonji će na kraju pronaći put u porno odijeljak, njihovo sudioništvo u muljaži, ne bi li se stopili s ostatkom redovnih kupaca.

Jasno, tu leži razlog da je u knjizi pisao tako malo o stvarnim životima stvarnih homoseksualaca, poput sebe. Ne vidim kako proturječje između The Church and the Homosexual i autobiografije može biti slučajno. Zašto bi se McNeill pretvarao da vjeruje da se homoseksualci trebaju ograničiti na seks u kontekstu monogamnih veza, kada njegov život pokazuje da on to nije?

Mogu zamisliti samo jedan razlog. Jer je znao da ako kaže istinu, njegovo će rezoniranje biti potopljeno. Iako do danas McNeill, kao i svi gay kršćanskih propagandisti, izbjegava temu seksualne etike kao da je to neka vrsta kuge, njegov život razotkriva jasno njegova prava uvjerenja. On vjeruje u neograničenu seksualnu slobodu. On vjeruje da muškarci i žene trebaju imati pravo da se sparuju s kim god žele, kad god žele, kako žele, i koliko god često žele.

On će vjerojatno dodati nekakvu besmislicu kako nitko ne smije biti povrijeđen i da sve strane budu tretirane s poštovanjem. Ali svatko upoznat sa zmijskim leglom moderne seksualne kulture (i heteroseksualne i homoseksualne) znati će koliko to treba ozbiljno uzeti. On je savršeno dobro znao da ako je iskren o svojim pravim ciljevima, ne bi bilo ni dostojanstva, ne bi bilo gay kršćanskog pokreta.

To bi bilo kao da se maknu knjige i da slučajni prolaznici kroz izlog vide pornografiju. Drugim riječima, bivši fra. McNeill je loš svećenik i varalica. A s obzirom na često smrtonosne posljedice sudjelovanje u homoseksualnom seksu, varalica s krvlju na rukama.

Vjerujem da su McNeill-ova prava uvjerenja, izvedena iz njegova stvarnog ponašanja, da se razlikuju od argumenata koje stavlja pred dobronamjerne, naivne i lakovjerne – ona predstavljaju stvarne ciljeve pokreta za homoseksualni prava. Oni su pornografija koju knjige trebaju zakloniti. Drugim riječima, ako podržavate ono što je opisano uljepšanim terminima kao “blagoslov istospolnih zajednica”, u praksi vi podupirete ukidanje cjelokupne kršćanske seksualne etike, a njegova zamjena je neograničeno, besplatno seksualno tržište.

Prije nekoliko godina sam se registrirao u Yahoo grupi Dignity. Bilo je tada nekoliko stotina registriranih. U jednom trenutku, zbunjeni i uznemireni mladić je postavio pitanje u grupi: “Da li itko od registriranih korisnika cijeni monogamiju?” Odmah sam odgovorio da cijenim. Nekoliko dana kasnije mladić je odgovorio. Dobio je desetke odgovora, neki od njih prilično neprijateljski i ponižavajući, i svi, osim jednog – moga – govorili su mu da izađe van i ševi – jer to je ono što homoseksualnost i jest. (To je bila gay “katolička” grupa.)

Nije znao što da misli o tome, jer niti jedna od propagandi kojoj je bio izložen prije nego je izašao iz ormara, nije ga pripremila za ono što je stvarno s druge strane vrata ormara. Nisam imao pojma što da mu kažem, jer u to vrijeme još sam i sam bio uhvaćen u laži. Sada, rješenje se čini očito. Ono što sam trebao odgovoriti mu: “Lagali su te. Pitaj Boga za oprost i vrati se u Kansas što brže možeš. Teta Em te čeka.”

Ironično je da mi je Internet pomogao izbaviti me od homoseksualnosti. 20 godina sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. Deseci dobronamjernih ljudi me uvjeravalo da postoji cijeli drugačiji svijet homoseksualnih muškaraca vani, svijet koji iz nekog razloga nikada nisam mogao naći, svijet bogobojaznih, koji djeluju kao straigt, koji vjeruju u monogamiju i prakticiraju vjernost – takvi homoseksualci. Uvjeravali su me da osobno poznaju takve (ili su barem čuli od onih koji ih osobno poznaju) –  da takvi homoseksualci postoje. I ja sam to vjerovao, iako, kako su godine prolazile sve teže i teže.

Onda sam dobio PC i pretplatu na AOL. “U redu,” zaključio sam, “moralno konzervativne homoseksualci su očito sramežljivi. Oni ne vole barove i gay kupelji. Niti ja. Oni ne prisustvuju sastancima Dignity-a ni misama Metropolitan Community crkve jer su gay “crkve” zapravo gay kupelji zamaskirane kao kuće bogoslužja. Ali nema razloga da se moralno konzervativni homoseksualac ne može pretplatiti na AOL i napraviti profil. Ako ja mogu to učiniti, bilo tko može to učiniti.”

Tako sam to učinio. Otvorio sam profil i opisao sebe kao konzervativnog katolika (tako-tako), koji je voli klasičnu glazbu, kazalište i dobre knjige i razgovor o tome. Napisao sam da želim sresti homoseksualca istih pogleda za prijateljstvo i romancu. Pokušao sam biti jasan koliko sam znao. Nisam bio zainteresiran za jednu noć. I u roku od nekoliko minuta od postavljanja profila, dobio sam prvi odgovor. Ona se sastojala od tri riječi: “Koliko ti je dugačak?” Moje iskustvo u potrazi za ljubavlju na AOL je propalo.

Kad sam se autao 1980-tim, bilo je uobičajeno da branitelji prava homoseksualaca svaljuju krivnju za promiskuitet među gej muškarcima na “internaliziranu homofobiju.” Gayevi su, poput Afroamerikanaca, internalizirali i djelovali na temelju laži o sebi naučenima iz mainstream američke kulture.

Nadalje, homoseksualci su bili prisiljeni tražiti ljubav u zadimljenim barovima, kupeljima i javnim parkovima zbog straha od uznemiravanja od strane homofobnog mainstreama. Rješenje za ovaj problem, rekli su nam, je da homoseksualci izađu na vidjelo, bez straha od odmazde. No, 35 godina je prošlo od zloglasnih Stonewall nereda 1969. godine. Homoseksualci su si stvorili javne prostore za sebe u svakom većem američkom gradu, a mnogi od manjih one kao dobro. Imali su priliku stvoriti sve što su htjeli u tim prostorima, i što su stvorili? Novi prostori za pronalaženje seksualnih partnera.

Postoji još jedan razlog, osim propagandne vrijednosti, da knjižare poput Lobo miješaju porno i poeziju. Jer bez pornografije, oni bi uskoro propali. U stvari, većina gay knjižara je propala, unatoč pornografije. Nakon početne eksplozije entuzijazma u 1970-ih i 80-ih godina, gej izdavaštvo je u opadanju. Homoseksualcima je ubrzo dosadno čitati o muškarcima koji imaju seksualne odnose jednom drugom, radije posvetiti svoje vrijeme i raspoloživog dohotka na ostvarivanju prava stvar.

Gay i lezbijske centri se bore zadržati svoja vrata otvorenima. Gay crkve opstaju kao mjesta gdje vjernici mogu doći odspavati i očistiti svoje prljavu savjest nakon subote navečer provedene u krizingu za seks u gay barovima. I ne postoji opasnost ikada čuti s propovjedaonice tvrdnju da svraćanje u gay bar nije u skladu s vjerovanjem u Bibliju.

Kada sam živio u Velikoj Britaniji, bio sam zapanjen u kojoj mjeri gay kultura u Londonu replicira gay kulturu u SAD-u Isto vrijedi u Parizu, Amsterdamu i Berlinu. Homoseksualnost je jedna od američkih najuspješnijih kulturnih izvoza. I fokus na gay društvenim prostorima u Europi je identičan njihovom fokusu u Americi: seks. Cyberspace je sada najnovije osvajanje tog nevjerojatnog modernog Magellana: muški homoseksualac u potrazi za novim seksualnim osvajanjima.

Kako je moguće da za promiskuitet među homoseksualcima kriviti homofobiju, internaliziranu ili ikakvu? Andrew Sullivan želi da vjerujemo da će legaliziranje istospolnog “braka” pripitomiti homoseksualce, da sva energija što je sada posvećena barovima i kupeljima će biti posvećena njegovanjui živice i garaže sa 2 auta. Ono s čim se Sullivan odbija suočiti je da muški homoseksualci nisu promiskuitetna zbog “internalizirane homofobije”, ili zbog zakona koji brane istospolnih “brak”. Homoseksualci su promiskuitetna jer kad im je dan izbor, homoseksualci većinom odluče biti promiskuitetni. I uništenje temeljnog društvenog bloka naše civilizacije, obitelji, to neće promijeniti.

Jednom sam pročitao razoružavajući iskren esej u kojem Sullivan priznaje svoj pravi razlog za promicanje istospolnog “braka”. Suočio se s ponekad prljave prirode svog seksualnog života, što je više nego je većina gay aktivisti su spremna učiniti, a on ga je požalio. Poželio je vodio drugačiju vrstu života, i smatra da, da je brak bio pravna mogućnost, da bi tada drukčije učinio. Imam puno više poštovanja Andrew Sullivan nego ja za većinu gay aktivista. Vjerujem da je on ozbiljno želi pomiriti svoje seksualne želje sa zahtjevima svoje savjesti. No, s dužnim poštovanjem, je li ostatak nas spreman žrtvovati instituciju obitelji u neutemeljenoj nade da će to, olakše da Sullivan zadrži šlic hlača zakopčan?

Je li teoretski moguće da bi homoseksualci mogli ograničiti se na nešto nalik tradicionalnoj katoličkoj seksualnoj etici, osim u dijelu o razmnožavanju – drugim riječima, monogamni cjeloživotni odnosi?

Naravno, to je teoretski moguće. Također je teoretski bilo moguće 1968. godine da se uporaba kontraceptiva može ograničiti na bračne parove, da će se moći izbjeći gnjusno otklizavanje u moralnu anarhiju koju smo proživjeli. To je teoretski moguće, ali to je praktički nemoguće.

To je nemoguće, jer je cijela ideja stabilne seksualne orijentaciju na kojima se temelji pokret za prava homoseksualaca nema temelja u činjenicama.

 (nastavlja se)

Oglasi

One thought on “Homoseksualnost – pogled iznutra (2)

Add yours

Vaš komentar:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Blog pokreće Wordpress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: